1.mjesto natječaja Ja sam pisac – TABLETA ZA TEMPERATURU (autorica: Petra Vujičić, učenica 1. sušačke gimnazije)

Ja sam pisac 1 - banner Moderna vremena

Tableta za temperaturu
1.mjesto natječaja Ja sam pisac- TABLETA ZA TEMPERATURU (autorica: Petra Vujičić, učenica 1. sušačke gimnazije)

Zvuk lomljave odnekud izvana prenuo je Izaka iz sna. Trznuo se naglo i treptajima istjerao san iz očiju. Oštri kamenčić zabijao mu se u podlakticu koju je, u nedostatku jastuka, podmetnuo pod glavu. Premjestio se, ali na hladnom betonskom podu nije mogao naći boljeg položaja.
Kad se uspravio, shvatio je da mu je ruka potpuno utrnula. Protresao ju je da pokrene krvotok i stresao se od neugodnih, hladnih valova boli koji su njome prošli. Ogledao se oko sebe. Kroz napuknuto, prljavo staklo prozora mogao je nazreti izlazeće sunce, tek odsjaj iza teških tamnih oblaka. Prostorija je bila u mraku.
Već tri dana ležao je pod vrućicom, vjerojatno posljedicom gladi koju je već dugo osjećao ili one sumnjive vode koju je popio iz razbijene slavine na uglu pored bivše mjenjačnice. Glava mu je bila poput vreće hladnog olova, a cijelo tijelo treslo mu se od drhtaja. Njegova jakna, iako topla, nije bila dovoljna da ga ugrije.
„Zora,“ tiho je zazvao glasom koji je podsjećao na neuštimanu violinu, tih i škripav. Odgovora nije bilo. Naćulio je uši ne bi li čuo sestrino disanje, ali odgovarala mu je samo tišina.
„Zora?“ ponovno je zazvao. Tišina. Počela ga je hvatati panika. Rukom je tapkao po podu pokušavajući naći svjetiljku, ali nije je bilo na uobičajenom mjestu. S mukom je ustao i zateturao prema hrpici u suprotnom kutu sobe od onog u kojem je ležao. Napipao je plastičnu bocu i napravio grimasu pojmivši koliko je lagana. Otpio je iz nje, ignorirajući ustajalost. Ispraznio ju je u tri gutljaja. Nije ni pokušao potražiti nešto za jelo. Znao je da ništa neće naći; Zora i on podijelili su zadnji paket krekera jutro prije. Tješio se da ionako ne bi mogao jesti.
Vratio se na svoje mjesto u kutu pokraj prozora i sjeo, obgrlivši koljena. Čvršće je stisnuo jaknu oko sebe, ali osjećaj promrzlosti obuzimao ga je sve više, pa i frustrirao, te je u iritaciji žvakao usnicu, pokušavajući potisnuti paniku koja ga je prožimala zbog Zorine odsutnosti. Prošao je rukom kroz slijepljenu tamnu kosu, nalazeći otpor u čvorovima. Došlo mu je da plače.
Nije znao koliko je dugo čekao, ali već se bilo razdanilo prije nego što je čuo teške korake kako se uspinju stepenicama do njihova skrovišta na četvrtom katu bivše tvornice češljeva. Iz džepa je izvadio majušni sklopivi nož i čvrsto ga stisnuo u ruci. Odzvanjanje teških čizama u njegovoj je glavi postalo zaglušujuće i paralo mu uši. Mislio je da prepoznaje Zorine korake, ali nije mogao biti siguran. Uspravio se i stao na noge, oslanjajući se o zid.
Na vratima se pojavila Zora, tamne kose raščupane i neuredno svezane u rep, u svojim teškim smeđim čizmama, oplemenjenim željeznim kapicama na vrhovima. Debela maslinasta jakna koju je zakopčala do grla bila je pokapana krvlju koja joj je, sudeći po osušenoj krvi ispod njezina nosa i brade, istekla iz nosa. Potražila ga je očima i izdahnula od olakšanja.
Smjesta je ustao, doteturao k njoj i obgrlio je čvrsto oko struka, zabivši glavu u njezina prsa. Omotala je ruke oko bratovih mršavih ramena i spustila bradu na njegovo tjeme.
„Gdje si bila?“ promumljao je u krvavu mrlju na jakni. „U šopingu,“ odgovorila je u duhu njihove male interne šale. Izaku je bilo kristalno jasno da nije bila ni u kakvoj kupovini.
„Ostavila si me samog,“ prigovorio je. Stisnula ga je čvršće. „Oprosti, braco.“ Nakon nekoliko sekundi se izvukla iz zagrljaja pa spustila naprtnjaču na pod i skinula jaknu te je omotala oko njega, primijetivši mahnito drhtanje. Opipala mu je čelo i namrštila se.
„Topliji si nego jučer. Ajde, lezi,“ naredila je. Odmahnuo je glavom. „Dosta mi je poda. Jesi li što našla?“ upitao je, pogleda uprtog u nabreklu naprtnjaču oslonjenu o njezinu lijevu nogu. Dovukla ju je do zida i sjela na pod, a on pored nje. Patent je, kao i obično, zapinjao pa joj je trebao trenutak više da je otvori. Prvo što je izvukla natjeralo je Izaka da iskolači oči. Bila je to smeđa vunena deka, debela i na pogled mekana. Dodala mu ju je. „Otkud ti?“ upitao je, znajući da je deku u ovo vrijeme gotovo nemoguće naći.
„To nije sve.“ Nastavila je izvlačiti. Komad sira veličine njegova dlana, boca vode od dvije litre, konzerva kukuruza, konzerva leće i vrećica pileće juhe. „Što si morala prodati za ovo?“ upitao je nestrpljivo. Zaustavila ga je i tapnula svoju jaknu koja je još uvijek bila na njemu. „Čekaj. Pogledaj u lijevi džep.“
Gurnuo je ruku i izvadio malu tablu čokolade. Pogled koji joj je uputio mogao je prouzročiti globalno zatopljenje. Ipak, Zora još nije bila gotova pa je iz džepa oronulih traperica izvukla šumeću tabletu u poznatom paketiću. „Za temperaturu. Nađi onu limenu čašu. Popit ćeš ovo, a ja ću skuhati juhu.“
Ostao je sjediti. „Još mi nisi rekla kako si ovo nabavila.“ Uzdahnula je i ogrnula ga dekom. „Nije važno.“ Namrštio se. „Da, je. Zašto ti je krvav nos?“
„Neki tip mi je pokušao oteti torbu. Nije bitno, izvukla sam se.“ „Bitno je. Što si prodala?“ Najgore stvari su mu prolazile kroz glavu, ili barem njemu najgore jer iako je u zadnjih sedam mjeseci ostario barem pet godina, nije se sjetio, ili nije želio pomišljati na ono najočitije što je Zora mogla napraviti da mu nabavi deku i tabletu.
„Opet si krala?“ pitao je. Tužno se nasmiješila. „Nisam. Pošteno sam platila.“
„Što bi to trebalo značiti?“ Proučavao ju je pogledom. Činila mu se nekako blijedom i ukočenom, praznog pogleda. Ipak, nekakav nemir i potresenost izvirali su iz nje u valovima.
„Jesi li…?“ krenuo je pa zastao. Pogledala ga je blago raširenih očiju. Progutao je. „Jesi li ubila?“ Odmahnula je glavom nekako poraženo. „Ne.“ Odahnuo je. Znao je da je bez ikakve sumnje govorila istinu. Nisu si lagali ni prije, a sada, kad je istina bila ono ključno i jedino što su imali a da nije bilo oskvrnuto, sada joj ne bi bilo ni na kraj pameti da mu slaže. Naslonio se na njeno rame i pogledao je širokim lanećim očima. „Što si prodala?“
Zažmirila je i oslonila glavu o dlan. Skrenuo je pogled na njezine prste, nekad lijepe i bijele, dugih nalakiranih noktiju. Sada je koža nadlanice bila ispucana i prošarana ogrebotinama, prsti izranjavani, a nokti puknuti i prljavi od kopanja po ruševinama.
„Ono što sam imala,“ promrmljala je i odjednom mu je svanulo, i tako jako ga zabljesnulo da su mu suze navrle na oči i prelile se u dva tanka potoka koja su potekla niz prljave obraze. Pogledala ga je i ugrizla se za usnicu pa posegnula i obrisala ih. „Štedi tekućinu.“
Ustala je i dohvatila limeni lončić s prozorske daske pa ga napunila vodom iz boce i dodala pola vrećice juhe. Potom je upalila mali plamenik koji su pred mjesec dana uzeli iz učionice kemije neke bivše osnovne škole i stavila lončić na njega. Gledao je kako radi i nije mogao zaustaviti suze koje su i dalje nadirale. Bilo mu je dosta. Bio je žedan i pod teškom vrućicom, frustriran i užasnut sestrinom žrtvom. Roditelje nije vidio još od katastrofe i sve je više sumnjao da ikada hoće. Zora je bila sve što mu je ostalo.
Nedostajao mu je njihov stan u centru i soba koju je dijelio sa sestrom. Imala je pogled na brda koja su se na istoku uzdizala nad gradom. Njegova strana sobe bila je krcata crtežima. Nedostajale su mu igrice na kompjuteru i mamini zagrljaji i posebno rukovanje od sedam koraka kojim su se on i tata pozdravljali svako jutro prije škole.
Zatomljeni jecaji razdirali su mu prsa i u očaju se trudio brisati suze kako ih Zora ne bi vidjela, jer zadnje što joj je u tom trenutku trebalo bio je brat u raspadu. U mislima si je govorio da prestane i ponaša se kao muško, ali problem je bio što već dugo nitko oko njih nije bio ni muško ni žensko. Nitko više nije bio čovjek.
„Izak. Nemoj. Pliz.“ Podigao je glavu i vidio kako ga zabrinuto gleda preko ramena, nadvijena nad plamenikom. Počeo je odmahivati glavom; nije se mogao zaustaviti. „Sori,“ promumljao je i pokrio se preko glave dekom. Začuo je uzdah i udarac radničkih čizama po podu, zatim teške korake koji su mu se približavali. Deka mu je nestala s glave i Zora je sjela pored njega. Nasmiješila mu se. „Potopit ćeš nas.“ Zavukla je ruku između zida i njegovih ramena i položila je na njegovu mršavu nadlakticu te ga privukla k sebi. Uvukao je glavu u pregib između njena vrata i ramena i zurio u napuknut strop. Poljubila ga je u tjeme. „Imaš temperaturu i sad još cmizdriš. Kupio si jednosmjernu kartu za Migrenograd.“
Nadurio se. „Možda je tamo bolje nego ovdje.“ Ispustila je zrak kroz nos u imitaciji smijeha. „Ne bih rekla. Al’ ‘ajde, javit ćeš mi kad se vratiš. Želim suvenir.“
Tračak osmijeha nazreo mu se na licu, tek podignuti desni kut usana. „Nešto posebno ili..?“ Zora je njegovo sudjelovanje shvatila kao napredak, čak i ako su mu suze i dalje tekle i neprestano je pokušavao ušmrkati trak bale koji mu se iz nosa slijevao na usnicu.
„Želim jednu pusu, jedan osmijeh i da obrišeš taj šmrkalj.“ Nije si mogao pomoći pa se kroz suze, bale i vrućicu široko nasmiješio. Nacerila mu se, još jednom ga poljubila u tjeme pa ustala. „Ja moram paziti na juhicu. Nisam provela noć loveći kokoši i okopavajući mrkve da bi prekipjela. Ti se grij.“ Drhtavo se nasmijao njezinu preuveličavanju i ogrnuo dekom.
Poslije je morao priznati da je bila u pravu jer, negdje taman kada je juha bila gotova, glava ga je počela opako razdirati. Donijela mu je lončić omotan u krpu kako se ne bi opekao i sjela ponovno pokraj njega.
Juha je bila topla i, iako je nedostajalo soli, definitivno najbolje što je pojeo još od onog kompota od bresaka koji je Zora, među ostalim stvarima, zaradila tri tjedna prije, kada je prokrijumčarila na metre dasaka iz istočne pilane u centar. Ona i Izak tada su ih nacijepali i nalomili kako su znali pa ih mijenjali za hranu, vodu i potrepštine.
Došao je već do pola lončića prije nego se sjetio Zore i pružio ga prema njoj. Otpila je možda tri gutljaja prije nego što mu ga je vratila. Namrštio se. „Nismo se tako dogovorili.“ Zakolutala je očima. „Bolestan si. Ja ću pojesti leće.“ „Ali, ti mrziš leću,“ prigovorio je. Slegnula je ramenima. „Preživjet ću.“
Nije htio odustati, već ju je strijeljao pogledom. Uzvratila mu je, karikirajući njegovu grimasu preko svake mjere. Izdržao je desetak sekundi prije nego što su mu usnice zatitrale. Slavodobitan izraz pojavio joj se na licu. Šmrknuo je i nastavio pijuckati.
Kad je pojeo, popio je tabletu i, na njezin nagovor, legao u kutić. Glava mu je silovito bubnjala. Zora ga je pokrila dekom pa se uvukla pored njega i okrenula mu leđa.
„Mogla bih i ja malo. Nemoj hrkati.“ Hinio je uvrijeđenost. „Ja? Ne znam kad sam se zadnji put pošteno naspavao od tebe.“ Izvila je ruku i bocnula ga u rebra.
San ga je brzo obuzeo, unatoč glavobolji; bio je dovoljno umoran i slab. Nesvjesno se stisnuo bliže Zori, koja je od iscrpljenosti zaspala gotovo odmah. Sanjao je obiteljski izlet u ribarski gradić i mamine meke ruke. Zora je sanjala nešto sasvim drugo.
Ujutro će se samo jedno sjećati svoga sna, ali to nije bilo bitno. Mnogo stvari više nije bilo bitno. To je znalo dvoje radioaktivne djece koja su bok uz bok ležala pod smeđom dekom u hladnoj sobi na četvrtom katu bivše tvornice češljeva na istočnoj strani bivšega grada. Brat i sestra, prljavi, gladni mršavi i sami, zaboravili su na osjećaj knjige u rukama, žlice, toplih zagrljaja i meke trave pod prstima. U mišićnu memoriju ušao je bljesak, hladnoća poda, urezala se drška oštrice i osušena krv na licu.
Dok su spavali, nije ih ometao pjev ptica, a ni žamor auta na cestama.

Petra Vujičić, 3. razred
Prva sušačka hrvatska gimnazija u Rijeci