2. mjesto natječaja Ja sam pisac – VRAGOVA DESNA RUKA (autorica: Matea Zovko, učenica 2. ekonomske škole)

Ja sam pisac 1 - banner Moderna vremena

Vragova desna ruka
2. mjesto natječaja Ja sam pisac-VRAGOVA DESNA RUKA (autorica: Matea Zovko, učenica 2. ekonomske škole)

Prošlo je tri sata od moje smrti. Nisam mislio da će proći ovoliko dugo dok netko ne primijeti da me nema. S druge strane, također nisam mislio da ću umrijeti sa sedamnaest, pa to što ja mislim uopće nije pouzdano. Lucifer je skroz OK tip. Dao mi je čaj od kamilice čim sam došao i od tada nervozno tiho razgovara sa zelenim bićem neobično velikih ušiju. Mislim, stvarno velikim. Možda je to biće demon, ali sumnjam, jer koliko sam shvatio, demoni su jako lijepi. Jedan je demon koji izgleda kao mješavina Harryja Stylesa i Liama Hemswortha maloprije prošao pokraj mene i namignuo mi. Nisam siguran kako se osjećam zbog toga.
„Dobro, ljudsko biće, hm, došlo je do, hm, pogreške“, promrmljao je Lucifer.
„Kako to mislite?“
„Joj tako je pristojan, obratio ti se s Vi“, reklo je zeleno stvorenje.
„Šuti, Marko, nitko te ništa nije pitao. Mrš. Odi bodi ljude kolcima ili tako nešto!“, odvrati mu Lucifer.
„Mi to ne rad…“, Lucifer ga je značajno pogledao pa se samo okrenuo i otišao ne završivši rečenicu. Kralj se pakla zatim okrenuo prema meni i nasmiješio.
„Slušaj, dijete, došlo je pogreške. Vidiš, ti nisi trebao završiti ovamo, barem ne još. Ne mogu te vratiti jer sam od Smrti već zatražio oko tristo i nešto sitno vraćanja u život nakon jedne osobito pijane noći u Pragu.“
„Što se dog…“
„Nije važno, uglavnom, kako te ne mogu vratiti, odlučio sam kako bi najbolje bilo da te zaposlim kao osobnog asistenta. I možeš me zvati Luci, tako me svi zovu.“
Ovo je bilo malo previše informacija za podnijeti i mislim da sam izgubio svijest. Kad sam se probudio, u ruci mi je bio mali popis zaduženja. Moje je prvo zaduženje bilo nahraniti paklene pse. Ništa lakše. Okrenuo sam se oko sebe da vidim ima li koga tko mi može dati upute kako doći do njih. Jedino stvorenje u mojem vidnom polju stajalo je na početku nekakvog mračnog koridora. Bilo je ogromno, čak i ovako pogrbljeno kakvo je sada bilo, mora da je imalo četiri metra. Gotovo da uopće nije imalo kožu, samo ugljeno meso na kostima, a crna tekućina cijedila mu se iz usta dok je nešto jeo. Progutao sam knedlu i tiho rekao: “Oprostite, gospon čudovište, znate li možda gdje su paklenski psi?“
Okrenuo se i vrisnuo visokim tonom koji bi posramio Bečke dječake. Pobjegao je vrišteći da je upravo vidio čovjeka. Nekoliko jednako zastrašujućih i neobičnih bića provirilo je iz mračnih kutaka i zatim, ugledavši me, pobjeglo od straha. Ovo je činilo čuda za moje samopouzdanje. Da, ja sam strašan, ja sam čovjek. Da, kaj oćeš, kaj je, o’š se tuć? Ljudi se mogu nastaviti boriti čak i nakon što su upucani, neće nas zaustaviti ni slomljeni ud, i izlažemo se opasnom zračenju kako bismo izgledali mrvicu tamnijima. Mi smo opasni. Čuo sam tiho šuštanje iza mene i skoro sam se upišao u gaće. Ne, ozbiljno mislim da je malo pobjeglo.
Onaj isti lijepi demon otprije ušao je u tamnu prostoriju u kojoj sam bio i progovorio u savršenom baršunastom glasu: „Moram te odvesti do paklenskih pasa.“
„Mislim da sam gay.“
„Molim?“
„Ništa, ništa, idemo do tih peseka, no…“
Krenuli smo hodnikom izmučenih duša. Tako je barem Crowley rekao da se zove taj dugi hodnik neobično veselih boja. Ljudi u njemu nisu izgledali previše izmučeno. Doimali su se kao da im je dosadno ili, u najgorem slučaju, kao da su frustrirani. Hodnik se dijelio u puno drugih hodnika i u većini njih bio je po jedan čovjek. U jednom je stajalo puno ljudi koji su, izgleda, stajali u redu za nešto.
„Što oni rade?“, pitao sam Crowleyja. Tako se, naime, zove zgodni demon ako do sada niste skužili.
„Čekaju u redu.“
„Za što?“
„Ni za što.“
„Ne razumijem.“
„Čekaju u redu koji ne vodi nikamo, a kada dođu na red, uzmu broj i vrate se na kraj.“ To je bio prvi trag pravog zla koji sam vidio otkad sam došao ovamo. Tko god je ovo smislio, mora da je nekakav zli genije.
„Tko je smislio ovu kaznu?“, upitao sam svog najdražeg demona. Mislim, nije kao da sam upoznao puno drugih, ali svejedno.
„Bog“, odgovorio je.
„To zapravo ima smisla.“
Nakon prelaska jezera, koje se totalno prigodno zvalo „Cvjetić“, napokon smo došli do mog prvog zaduženja. Crowley mi nije objasnio ime jezera, samo se smijao punih pet minuta. Cucki su bili baš dobri. Znali su dati šapu, okrenuti se, donijeti štap i opsjedati sva pokvarena bića ovoga svijeta. Ovo zadnje nismo iskušali. Pošto smo ih nahranili, pogledao sam iduću stvar na popisu. Kupiti kekse, one s komadićima čokolade. OK, to nije bilo osobito teško. Crowley me odveo na paklenu tržnicu. Sve ovdje ima riječ pakleno u imenu. Da, kužim, u paklu smo, kužim. Crowley nije razumio moju frustraciju, samo mi je namigivao svake tri minute. Počinjem misliti da ima tik. Kekse sam zapravo dobio u zamjenu. Navodno ne primaju eure pa sam zauzvrat morao promijeniti boju svoje kose, odnosno dati je nekoj starici s impresivnim tetovažama. Lako sam pristao. Ionako mi se nikada nije sviđala boja moje kose. Sada je bila cool sive boje kakvu nose današnji trendseteri. Tako da, uopće nije loša zamjena.
Iduća stvar na mom popisu bila je… Ne, fuj, neću to napraviti. Poslije toga moje sljedeće zaduženje bilo je pronaći ježa. Samo ga pronaći i onda nastaviti dalje. Crowley mi je objasnio da u paklu nema puno ježeva pa ih je cool naći. Proveli smo devet sati tražeći ježa. Devet sati. Od sada mrzim ježeve. Barem sam saznao da Crowley voli hamburgere, jazz i duge šetnje po plaži. Također sam saznao malo više o paklu. No kako su sati odmicali, sve sam više i više razmišljao o svojoj obitelji. Jesu li saznali da sam umro, je li me netko pronašao? Do sada su već sigurno primijetili da se nisam vratio iz škole. Vjerojatno je netko pronašao moje mrtvo tijelo na wc školjci u školskom zahodu. Kako je sada njima? Umrlo im je dijete. I onda mi je cijela ova pustolovina koja mi je dosad bila zabavna postala sumorna, i samo sam htio ići kući. Baš me boli briga za zgodnog demona i uplašena čudovišta. Hoću kući. Hoću vidjeti svoju mamu. Počeo sam plakati.
„Zašto curiš, ljudsko biće?“, upitao me Crowley.
„Zato što hoću doma, ne želim biti ovdje, ne želim biti mrtav“, rekao sam jecajući.
„Sva ljudska stvorenja jednom umru, mislio sam da znaš to.“
„Znam, ali ja nisam trebao još umrijeti, prvo sam trebao poljubiti nekoga, bilo koga, voziti auto, oženiti se, ići na rock koncert, napraviti toliko toga. A sada sve to ne mogu.“
„Znaš, sve to možeš i ovdje, samo još i lebdeći jer nikoga nije briga za zakone fizike.“
„Baš me briga, hoću doma“, rekao sam napola razumljivo.
Crowley se okrenuo i počeo hodati u suprotnom smjeru. Nije me čekao, ali nisam htio ostati sam pa sam krenuo za njim. Suze su mi se skupljale u očima i mutile vid. Napokon smo stali nakon nekoliko vrlo tihih minuta hodanja ispunjenih jedino pokojim šmrcajem. Stajali smo ispred nekakve kristalne kugle. Crowley mi je rekao da stavim svoju ruku na nju. Nakon što sam ga poslušao, na kugli se pojavila slika moje obitelji. Moja mama sjedila je na kauču u boravku i plakala. Ostatak moje obitelji bio je raštrkan po kući. Tata je pio viski u kuhinji i prazno buljio u zid. Moja sestra ležala je sklupčana na mom krevetu noseći moju majicu i plakala u jastuk. Opet sam počeo plakati.
„Zašto plačeš? Zato što su oni tužni?“, upitao me Crowley.
„Da, tužni su zbog mene, da nisam umro, ne bi plakali.“
„Reći ću ti nešto što ti Luci nije rekao. Umro si tjedan dana prerano. Ne više od toga. Tvoja obitelj ista ovakva bila bi i za tjedan dana. Samo još gore jer tada te ne bi pronašao školski domar nego tvoja mama. Pao bi s drveta i ona si nikad ne bi oprostila tvoju smrt. Ovako misle da te ubila aneurizma koja se nije mogla spriječiti.“
Samo sam šutio, nisam znao što reći na to. Nešto je stisnuo iza kugle i ponovno stavio moju ruku na nju.
„A sada, tvoja obitelj za pet godina“, rekao je.
Slika je prikazala moju obitelj kako normalno proživljava svoj dan. Moja mama čitala je neku knjigu, a moj je tata sjedio do nje za kuhinjskim stolom i čitao novine. Moja sestra plesala je u svojoj sobi na neku hit pjesmu njezina najdražeg benda.
„Bit će dobro“, rekao sam.
Kimnuo je. Proveli smo ostatak dana ispunjavajući zaduženja s popisa. Pokvarili smo sve TV prijamnike u Hrvatskoj dvije minute prije početka utakmice Hrvatska – Srbija, uvjerili Severinu da idući spot snimi potpuno odjevena, vozili se zagrebačkim tramvajima i vikali: „Kontrola“, šetali splitskom rivom i govorili turistima koliko zapravo košta kava. Ah da, nahranili smo sve gradske golubove obilnom porcijom šljiva i pokupili još jednu kutiju keksa za Lucifera. Većinu tih stvari zapravo je napravio Crowley, ali meni je bilo neizmjerno zabavno gledati. Možda uopće nije tako loše biti u paklu. Možda će mi se svidjeti. Ako ništa, barem sam tu kao Luciferov osobni asistent, a ne kao jedan od onih jadnih ljudi u onom redu. Vjerojatno čekaju red na pregled kod liječnika opće prakse, kad bolje razmislim.

Matea Zovko
Druga ekonomska škola
godina rođenja: 1998.
matea.zovko22@gmail.com