Pobjednička priča natječaja "Ja sam pisac 2016." (Druga ekonomska škola Zagreb)

KRAVE
(autor: Patrik Herek)
 
Štampana ploča - moje okruženje. Nestaju rezerve mlijeka i hamburgera. Bit ćemo prisiljeni jesti piletinu. Bar dok oni ne dođu i ne oduzmu nam i nju. Tko su oni, pitate se? Sve je počelo 10. travnja 2016.


10. 4. 2016.


Mišem sam klikao po zaslonu, kao i inače. Jeo mliječne proizvode i hamburger zalijevajući ih mlijekom. Vani je oblačno. Kroz tamno nebo probijaju se kapi kiše, a izvana dopire zvuk trube nervoznih vozača i cike djece iz obližnjeg vrtića. Odjednom, kao iz mojih snova iz djetinjstva, na nebu se pojavljuje golemi svemirski brod - veličine središta Zagreba. Ljudi se panično deru, alarmi bruje tiru-riru, vjetar huči i u meni i u gradu. Došli su zli Transformeri. Ukrali su sedam milijuna krava. "Oteli su nam krave! Mamu im spominjem!" - zaderao se plećati policajac, ušao u svoj automobil i odvažno krenuo u lov. Posljednje riječi su mu bile: "Ovo je standardna procedura, zaustavite auto". Izvadio je M4 karabin i počeo pucati po svemirskom neprijatelju, no to ga je stajalo glave. Meci su se odbijali i vraćali poput bumeranga. Transformeri su pobjegli s našim kravama! Takav kriminal bi trebalo prijaviti Međunarodnom sudu za ratne zločine, no velika je vjerojatnost da bi tada Transformeri prošli nekažnjeno, moguće da bi ih još i nagradili.


Nemamo hamburgera. U Hrvatsku se uvoze morževi i crvene moruzgve. Svijet propada, bez krava nema života. Kako bi čovjek mogao živjeti bez sira, mlijeka i ćevapa? Kako!? Nisam više to mogao podnijeti. Svijet je postao mračno mjesto. Kao u onim apokaliptičnim filmovima - snažni vjetrovi, crno nebo, ljudi spavaju po ulicama u grčevima i bolovima. I najbogatiji jedva imaju struje. Kako sam veliki obožavatelj krava i mliječnih proizvoda, od malena su mi govorili da imaju osjećaj da ću spasiti milijune krava. Prva osoba koja mi je to rekla bila je teta Dada. Zbog toga je bilo logično da prvo nju kontaktiram. Stoga sam čvrsto odlučio sutra poći do vrtića.


 11. 4. 2026.


Kad tamo – šok. Teta Dada je umrla prije 10 godina.


 12. 4. 2026.


Licem okrenut zidu, bez mogućnosti izbora, povukao sam potez koji nećete naći u šahovskim priručnicima. Potez očajnika. Odlučio sam nazvati Grgića. Sigurno se pitate tko je Grgić? Dev Grgić je susjed moje bake iz Slavonije. Čovjek sazdan od proturječja. Po majci je Indijac i tako je dobio ime Dev. Po ocu je Hrvat iz Bosne i tako je dobio prezime Grgić. Majka ga je odgojila u uvjerenju da su krave svete životinje. Otac ga je za inat majci, nakon razvoda, zaposlio u klaonici i natjerao da zakolje kravu. Već sutradan je dao otkaz u klaonici, ali u dušu se zauvijek uvukla neka praznina. Moju akciju spašavanja krava Dev Grgić je doživio kao priliku za iskupljenje, za ponovno popunjavanje praznine.


 13. 4. 2026.


Već na povratku u Zagreb Grgiću sam izložio plan. Prerušit ćemo se u krave, to jest u kravu. Zbog svađe tko će imati rogove, a tko mahati repom jedva smo primijetili da smo stigli na Glavni kolodvor. Svjestan da ću sljedeći dan provesti s Grgićem zarobljen u tijelu krave, predložio sam da tu noć provedemo odvojeno.


14. 4. 2026.


Uz pomoć Grgićevih sjećanja na ljetne praznike provedene kod rodbine u Bangaloreu relativno brzo smo postali krava. Zatim smo izašli na autocestu i stali pokraj velike reklame za čokolade Milka. Znali smo da su nam tu najveće šanse da nas pronađu Transformeri. Sljedećih 12 sati i 16 minuta proveo sam buljeći u Grgićevu stražnjicu kao tele u šarena vrata. Što i nije neko čudo uzmemo li u obzir činjenicu da sam zarobljen u utrobi krave.


15. 4. 2026.


I onda napokon, dvije minute nakon ponoći, pojavili su se Transformeri. Jedan od njih je odmah ugrabio Grgića, mene i reklamu za Milku. Zatim je poletio u zrak i nekoliko minuta kasnije već smo se nalazili u njihovom svemirskom brodu veličine dva Zaprešića.


Iz donjeg dijela broda pretvorenog u kavez čulo se žalosno mukanje. Tu su se u zatočeništvu nalazile krave svih vrsta, boja i nacija. Uronjeni u to nepregledno more krava, bez problema smo se prerušili u nindže. Izvukli smo nunčake, šurikene i krenuli u akciju.


Kasnije će se pokazati da nam nikakvo oružje nije bilo potrebno, ali čovjek se bolje osjeća sa šurikenom u ruci. Ili, kako je Grgić mudro rekao: „Bolje šuriken u ruci nego šuriken na grani“. Onda sam ja još mudrije dodao: „Bolje poginuti odjeven k’o nindža nego k’o krava“. Dok smo se mi tako pravili pametnima, skoro smo postali zarobljenici. I glupani, naravno.


Razbacujući se mudrostima, nismo primijetili da smo došli do velikih željeznih vrata. Znali smo da se iza tih vrata krije odgovor na pitanje zašto Transformeri otimaju krave s našeg planeta? Ali kako ovo nije bio kviz, između nas i odgovora na pitanje nisu se ispriječili Tarik Filipović i Mirko Miočić, već golemi Optimus Prime i još veći Hot Shot.


Dev Grgić je potom iz džepa izvadio deus ex machina, specijalno sredstvo za uništavanje Transformera koje je kupio u kiosku pokraj grčkog konzulata u Strizovojni. Poprskao ih je tim sredstvom i grdosije su se pretvorile u igračke. Onda ih je stavio u ruksak i zadovoljno zaključio da će im se njegov mlađi brat Paresh baš veseliti.


Kada smo otvorili vrata, tek nam onda ništa nije bilo jasno. Nalazili smo se na komadnom mostu, a za upravljačkom konzolom sjedio je Megatron, vođa Transformera, u društvu Brigitte Bardot i PameleAnderson. Grgić je pomislio da se snima neki švedski akcijski film. Ali meni se ubrzo upalila lampica. Višegodišnje čitanje žutog tiska pod nastavom napokon je urodilo plodom. Sjetio sam se da sam negdje pročitao da su Brigitte i Pamela dvije najpoznatije aktivistice za prava životinja. I one su mi same potvrdile da su skovale plan kojim su naumile uz pomoć Transformera sve životinje sa Zemlje prebaciti na neki drugi planet.


Dok su plavuše s Megatronom raspravljale o našoj sudbini, došlo je vrijeme da i Grgić povuče potez koji nećete naći u šahovskim priručnicima. Potez očajnika.


Iskoristio je pravo na jedan telefonski poziv i nazvao svoga tetka Shekhara Kapoora, najpoznatijeg indijskog filmskog redatelja. Tetak Shekhar je kao uvjet naše slobode prvo obećao Pameli Anderson glavnu ulogu u bolivudskoj verziji Spasilačke službe. U istom će filmu Brigitte Bardot glumiti njenu majku. Za razliku od glumica, Transformeri su tražili jamstvo da se u Bollywoodu nikad neće snimati film o njima. Tetak je i na to pristao.


I kao šlag na kraju, Grgićev tetak je morao srediti azil svim kravama. Krave su bile presretne. Indija je za njih uvijek bila obećana zemlja.


18. 4. 2026.


Dev Grgić i ja smo se ovjenčani slavom vratili u Lijepu Našu. Na dočeku na Trgu bana Jelačića skupilo se pola milijuna ljudi.


10.12.2027.


Iduće godine postali smo prvi Hrvati dobitnici Nobelove nagrade za mir. U Oslu na ceremoniji dodjele nismo održali nikakav govor. Samo smo se popeli na pozornicu i iz dubine duše ispustili jedan veliki slavodobitni „Muuuuu!“