Pobjednička priča natječaja “Ja sam pisac 2016.” (I. gimnazija Zagreb)

prvi_vizual
HVATAČ SNOVA
(autorica: Nensi Krupec)
On zaista nije bio ništa posebno. Tako je barem on mislio. Vodio je prosječan život, bio je okružen prosječnim ljudima i osjećao se prosječno. Svaki dan alarm ga je budio u isto vrijeme, išao je na isti bus, stizao na posao. Svaki dan isto, isto, isto. Želio je toliko toga promijeniti. Želio se drugačije oblačiti. Želio je naći drugačije prijatelje. Nemojte ga krivo shvatiti, stalo mu je do njegovih prijatelja, no osjećao se kao da je zapeo u kolotečini. Želio je više, bolje, manje prosječno. Ona se osjećala posebno u svakom trenutku svoga dana. Nije ju bilo briga je li posebna drugima; sebi je bila. Imala je predivan posao, najbolje prijatelje na svijetu i nije htjela ništa promijeniti. Radila je kod kuće i mogla je raditi praktički što god želi. Nije se morala posebno odijevati, nije imala pravila ponašanja, ništa, ništa, ništa. Uživala je u životu.
Njih dvoje nisu se poznavali. Nikad u životu nisu se sreli, čak ni slučajno pogledali. Možda su se par puta zatekli na istom mjestu u isto vrijeme, no to je slučajnost, nije li? Nije. Opet se spremao za posao, u isto vrijeme, u istom položaju kao i svaki dan. Stajao je u kutu hodnika, gledao se u ogledalo i popravljao kravatu. Promrsio si je kosu, više iz navike nego iz nekog drugog razloga. Onda ju je opet namjestio – ne može doći raščupan na posao, ne?! Pogledao je na ručni sat, lagano otpuhnuo i krenuo. Napravio je tek tri koraka, nije ni do vrata stigao, kad se naglo zaustavio. Stajao je tako, nasred hodnika, sa zbunjenim izrazom na licu. Zakasnit će? Ne, uvijek kreće ranije. Zašto onda stoji? Probudila se puno ranije nego što se inače budi. Nije znala zašto, jednostavno tako. Zijevnula je i okrenula se na drugu stranu. Neće moći zaspati još neko vrijeme. Ispravila se i zamijetila marker kraj kreveta. Uvijek je tu, ako joj ideja padne na pamet. Laptop i mobitel bili su u drugoj sobi. Hajde, malo će si neko vrijeme šarati po rukama. I to je izraz kreativnosti, zar ne?
Ispustio je aktovku iz ruke. Ruku na kojoj nosi sat primaknuo je licu. Što je ovo? Čini se kao crteži. Na ruci, odmah ispod ruba sata, isticale su se tanke crte koje su tvorile neki uzorak. Kako je gledao, tako se pojavljivalo još crta. Što se događa? Kako bi on sad trebao nastaviti sa svojim životom? Okrenuo se oko sebe. Pomislio je na prvu logičnu stvar koja mu je pala na pamet – demon ga je opsjeo. Ali kako je onda svjestan svega što se događa? Ne, to nije to. Još je jedno vrijeme stajao u hodniku promatrajući si zapešće, no razbudio ga je podsjetnik koji mu govori da mu je bus otišao. Nazvao je poslodavca i rekao da će kasniti, ali će doći. S ovim će se poslije morati pozabaviti. „Pa, čak je dobro ispalo“, rekla je, nikome posebno. Živi sama pa je navikla razgovarati sa samom sobom. Često razgovara i sa svojim psima. Zaista je uživala u životu. Gledala je u svoje zapešće kao da gleda u „Zvjezdanu noć“. Ah, nedostaje joj Van Gogh. Ona također želi biti tako talentirana. Uspjela je nacrtati samo jednog hvatača snova. I to, po njezinom mišljenju, loše. Voljela je hvatače snova. Sviđala joj se ideja toga da više nikad ne pomisli ružnu misao. Prestala je tako razmišljati i pozvala pse da joj prave društvo. Danas će otići u park. Da, lijep je dan. Nije razmišljao o crtežu sve do pauze za ručak. Čak je i zaboravio na njega iako je ujutro mislio da ga neće moći izbiti iz glave. Dok je vadio ručak iz aktovke, zamijetio je da crtež nekako blijedi, no još uvijek je bio lijep. Hvatač snova. Otkuda, kako, zašto? Nije znao. Znao je samo da je ovo ona promjena za kojom je tako silno žudio. Odlučio je izaći van. Ručak iz aktovke? Tako jadnici žive. Odlučio je hodati. Nije ga bilo briga gdje će završiti. Ući će u prvi restoran koji vidi, nebitno. Želi živjeti punim plućima. Crtež na njezinom zapešću nije blijedio. Jela je i čitala roman. Čini se čudno, da, no tako je navikla. Knjiga koju je čitala bila je jako zanimljiva. Nije mogla odvojiti pogled. Možda čak i ne izađe danas iz kuće. Udisao je svjež zrak, Sunce ga je grijalo svojim zrakama, osjećao se slobodno. Ovo je dan kad će popraviti svoj život. Osjećao je to. Ušao je u prvi restoran. Nije to bio toliko restoran koliko zalogajnica u stilu pedesetih, no nije mu smetalo. Baš bi mu odgovarao jedan hamburger sa svim mogućim prilozima. Čisto da proslavi. Konobarica mu je prišla, obučena u pin-up stilu – točkice i marame. Nekako ga je čudno gledala kad je primala narudžbu. On nije ništa primjećivao. Još uvijek je bio uzbuđen zbog novog početka u svom životu. „Dobro, idemo van!“, rekla je jedva se odvajajući od knjige. Poglavlje je završilo u napetom trenutku. Kako da sad ode van?
Ustala je i krenula po povodce. „Znaš, stvarno si sladak“, rekla je. „Hvala.“, odgovorio je. Sjela je nasuprot njega i primila ga za ruku. „Evo ti moj broj. Radim radnim danom do 7, čisto da znaš.“, rekla je pišući svoj broj na njegov dlan. „D-d-dobro“, promucao je dok ju je gledao kako odlazi. „SMIRI SE!“ Stvarno voli svoje pse, no previše su hiperaktivni. Samo joj želi staviti povodac, u čemu je problem? Dok je pokušavala primiriti Zaru, ugledala je neke brojeve na dlanu. Nije si mogla pomoći, vrisnula je. Psi su se primirili. Zurila je u svoj dlan. Otkud ovo? Što se događa? Izgledalo je kao broj telefona. Htjela je nazvati, no što će reći? „Našla sam ovaj broj na svom dlanu, ne znam kako, samo me zanima tko ste Vi?“ Odustala je od toga. Ako se još nešto čudno pojavi, to će istražiti. „Prijatelju, ja sam“, počeo je. „Nešto mi se čudno događa“, rekao je i počeo prepričavati današnji dan, a da nije pričekao odgovor svog prijatelja. „I slušaj, konobarica je napisala svoj broj na moj dlan. Je l’ to onda znači da će se taj broj pojaviti i na dlanu te osobe koja je nacrtala lovca snova?“ Počeo je kuckati noktima po stolu. Što mu se događa? „Čuj, ne znam… Jesi ti siguran da si dobro?“ „NE, NISAM, pojavljuju mi se tuđi crteži po rukama!“ „Gle, postoji jedan način da saznaš događa li se to i njoj.“ Imao je plan. „DOBRO, SPORIJE MALO!“, derala se. U javnosti. Pred ljudima. Bože, stvarno voli svoje pse, no jednog dana zaista će je otjerati u grob. Prebrzi su za njen tempo. I kondiciju. Došli su u ograđeni dio, dovoljno velik da se psi mogu ispuhati. Pustila ih je s povodca i sjela u travu. Stvarno je bio lijep dan. Pala joj je na pamet ideja. Htjela je pisati, no nije imala papira. Nije ponijela ništa; nije to očekivala. Težak je život pisaca… Ali ne smije izgubiti ideju! Neka žena je sjedila malo dalje na kariranoj dekici i pisala nešto. Zamolila ju je da joj posudi kemijsku, na sekundu, samo da zabilježi nešto. Zapisala si je ispod lovca snova ključne ideje: park, proljeće, sreća, srodne duše. Potpuno nerazumljivo svima osim njoj. Toliko je dugo zurio u lovca snova da je zapamtio svaki potez markerom, gdje koja linija počinje i završava. Nije se mogao koncentrirati na rad. Kad je ponovno pogledao u zapešće, tamo je bilo pet novih riječi kojima nije mogao dokučiti značenje. Činilo se kao da nemaju ništa zajedničko. Proljeće? Pa, travanj je, to je sad, valjda. Sreća? Sretan je. Valjda. Ne, sretan je. Od danas je odlučio svaki dan biti sretan. O srodnim dušama ne zna ništa. Ne zna ni vjeruje li u njih. Nije razmišljao o tome. A park? Pa, ima jedan dvije ulice niže. Nije valjda mislio hodati po parku i tražiti nekoga tko ima crtež lovca snova na ruci? Ne, imao je plan.
„ZARA, TRIX, IDEMO!“ Psi su jurili prema njoj. Osjećala se jako voljeno u takvim trenutcima. Voljela je pomisao na srodne duše, no nikad ju nije našla. Izlazila je s puno osoba, no nikad joj nije palo na pamet da bi joj neka od njih mogla biti srodna duša. Htjela je naći tu osobu, tko god bila. U međuvremenu, imala je pse. Osjećala se kao da proživljava déja vu. Ponovno se muči sa Zarinim povodcem, ponovno krajičkom oka pogledava u dlan, ponovno primjećuje nešto neobično, nešto čega prije nije bilo. Ovaj put je bilo puno teksta. Baš teksta. „Ne… znam… hoćeš… li… ovo… vidjeti…“ Što dalje? Nije znao što da napiše. Nije znao ni hoće li to itko vidjeti. No, onda je nastavio. I nije mogao stati. „Jutros sam doživio nešto neobično. Pretpostavljam tvoj, ako ti postojiš, crtež lovca snova pojavio se na mom zapešću, kao da sam ga ja crtao. Sve što si u međuvremenu napisala, pojavilo se na mojoj koži. Neobično je i promijenilo mi je život, iako zvuči čudno. Ako postojiš, želim te upoznati, tko god da jesi.“ Bit će dobro. „Isuse Bože. Nisam luda. Isuse Bože. Zara! Trix! Nisam luda!“ Vikala je. Izgledala je ludo. Svezala je sada primirenoj Zari povodac i praktički trčala kući s dva psa na uzicama. Da, definitivno je izgledala ludo. No, morala je doći do kemijske, markera, bilo čega. Umislio si je. Lud je. No, što se događa? Je li sve ovo san? Kako da sad nastavi sa životom, a tako se ponadao? Na njegovoj ruci nije se pojavila ni točkica, a kamoli tekst. „HAJDE, HAJDE, HAJDE!“, vikala je upadajući u stan. Dograbila je prvu pisaljku koja joj je pala pod ruku. Flomaster, dobro. „Može, gdje želiš da se nađemo?“ Oblila ga je neopisiva sreća. Postoji. Tko god da je – postoji. I on ide na spoj s tom osobom. Mora da mu je suđena jer nije čuo ni za kakav slučaj sličan ovome. Čak i da je riječ o muškarcu tri put većem od njega, on vjeruje da mu je suđen. Našli su se u predloženom restoranu. Dogovorili su se da će onaj tko prvi dođe sjesti za stol i okrenuti golo zapešće prema gore: da se prepoznaju. Isuse, kako je lijepa. Zar je to ona? Nemoguće. Znoj ga je oblijevao. To mu je srodna duša? Sjeo je nasuprot nje i pozdravio je. Na njezinu licu odmah se pojavio osmijeh. Dobro, ovaj muškarac je predivan. Kako se ovo uopće dogodilo? Nakon što su se upoznali i izrazili svoju zbunjenost crtežima, razgovarali su o umjetnosti, književnosti, glazbi, filmovima. Jako dugo. Na kraju su ih istjerali iz restorana jer je bilo vrijeme zatvaranja. Shvatili su da imaju mnogo toga zajedničkog. Gotovo kao da su ista osoba. On je slušao Smithse od malena, ona ima sve njihove albume na mobitelu. Ona mrzi akcijske filmove, on preferira komedije. Odlučio joj je objasniti svoju teoriju o srodnim dušama. Mislio je da će pobjeći glavom bez obzira kad joj nakon dva sata poznavanja kaže da misli da su srodne duše. No, nije pobjegla. Široko se nasmiješila i rekla da je samo to čekala.
Tri godine su prošle. On se osjeća posebnim. Ona mu je pomogla. Kao da su se njegove sive ruke spojile s njezinim šarenima i sada su njegovi vršci prstiju šareni. Sretan je. Misli da je ona najljepša osoba na svijetu. Ponekad, kad razgovaraju, samo je gleda i smiješi se. Ona ga pita što mu je, on kaže ništa, no ona ne zna da je on nepovratno zaljubljen u nju i da obožava kako joj se oči šire kad priča o nečemu što ju veseli, kako joj se kutovi usnica spuštaju kad je ljuta. Obožava nju, svaku njenu manu i vrlinu. Obožava i to što joj u svakom trenutku dana može reći da je voli, čak i ako su na drugom kraju grada, države, svijeta. Treba mu samo marker i njegova ruka. Ona će dobiti poruku. Ona je još sretnija nego prije. Ima četveročlanu obitelj– ona, on i dva psa. Naravno da preferira pse, a ne mačke. Ipak joj je srodna duša. To joj je dokazao nebrojeno puta u ove tri godine. Voljela ga je više nego što je mislila da će ikoga voljeti. Zbog njega se više ne mora pretvarati da voli izlaske i kasnonoćna druženja. On, kao i ona, više voli ostati u krevetu i gledati filmove cijeli dan. Ponekad, kad se on uživi u film, samo ga gleda. Izgleda tako udubljeno i sretno. Zaista je filmofil, nije lagao na onom prvom spoju. Sretna je što ga može zagrliti i, ako ne može, može mu reći da to želi. Njihova priča vrlo je neobična, no navikli su se. Sigurno znaju da su srodne duše jer takve se stvari ne događaju slučajno. Možda nikad neće ni saznati zašto i kako se to dogodilo, no ne zanima ih. Oni znaju da su sretni zajedno. To je jedino bitno.