2020.

Kada je krajem 2019. Lana Bastašić došla na ideju da šestero mladih pisaca iz šest država u 2020. započne pisati zajednički dnevnik u kojem će svatko od njih bilježiti svoje doživljaje u dva mjeseca, vjerojatno ni ona ni ostalih petero – Luiza Bouharaoua, Dijana Matković, Rumena Bužarovska, Danilo Lučić i Nikola Nikolić – nisu ni pomišljali da će pisati o godini koja će obilježiti živote svih stanovnika planeta. I upravo ta početna, nedužna pozicija iz koje sve kreće daje ovom dnevniku poseban šarm, no njegovi autori itekako dobro znaju kako da se nose s nedaćama na koje nailaze, jer ovo u njihovim životima, kao i našima, uostalom, nisu ni najčudnija ni najgora vremena. 2020. iznimna je knjiga u kojoj sekstet beskompromisno izlaže sebe i svoju intimu pred lice publike. Razmišljanja i odluke, ponekad promišljanja, a ponekad ne, strahovi i nade, samoća i rijetki susreti bili su i njihova i naša svakodnevica. Čitati o 2020. godini, u kojoj su se munjevito smjenjivale ushićenost čovječanstvom i razočaranost njime, znači iznova zaroniti u svoju nutrinu, kroz oči drugih. Forma zajedničkog dnevnika neobična je, ali ovaj maleni orkestar svira uigrano, a svaka pojedina solodionica malo je remek-djelo.