Anna (Niccolo Ammaniti): Virus, strah i nada

Čitanje distopija u mirnodopsko vrijeme ima katarzičan učinak, na sličan način kao i gledanje hororaca u djetinjstvu. Nema veze što se dogodi glavnim junacima, gledatelj se uvijek spasi od straha. Film je završio, užas je potonuo u svjetleću kutiju. No što kad umjetnost reproducira stvarnost ili je prorokuje? U slučaju "Anne" Niccola Ammanitija malo je teže odvojiti realnost od fikcije: Vorto Palabra, u divnom prijevodu Snježane Husić, objavio je "Annu" u najboljem i najgorem trenutku – imamo djevojčicu na pragu djevojaštva koja kroči svijetom poharanim smrtonosnim virusom. Nema kutije koja se može ugasiti.

(...)

Nemir koji čitatelj osjeća dok čita "Annu" uzrokovan je, neizbježno, povlačenjem paralela s aktualnom pandemijom, no to naravno nije Ammanitijev predumišljaj; taj književni alat nije bio moguć u vrijeme dok je roman pisao. Napetost gradi na tome što su ugroženi oni koje prirodno težimo zaštititi. "Anna" bi se, recimo, mogla čitati u ključu "opasnosti" koju donosi spolna zrelost, pa i seks (osobito u katoličkoj Italiji), no konflikt izrasta iz toga što su pred djecu postavljeni izazovi odraslosti: od brige za mlađu braću i sestre, preko konkretne brige za egzistenciju – hrana, voda, lijekovi, sklonište, do jeze što proizlazi iz traženja odgovora na pitanja koja ne bi znali ni odrasli da su živi: kako se suočiti s činjenicom da je trajanje vrlo ograničeno? Kako si dijete, koje još nije doseglo potpunu sposobnost apstraktnog mišljenja, objašnjava koncepte kao što su smrt i poništenje?

To su najljepši dijelovi romana, tu su skriveni Kierkegaardovi "strah i drhtanje". "Život nam ne pripada, on teče kroz nas." Anna nesvjesno sluti da sva bića na planetu, od puževa do lastavica, uključujući ljude, moraju živjeti. To nam je zadaća, upisano nam je u tijelo. Djeca su u Ammanitijevu svijetu kao psi: dožive najviše četrnaest godina. No možda, na kraju, "nije važno koliko je život dug, nego kako ga proživiš. Ako dobro proživiš čitav život, kratak vrijedi koliko i dug. Zar ne?"

"Anna" je kratak roman, duboko napunjen čežnjom. Ispod naoko jednostavne priče o svijetu kojeg više nema, barem ne u smislu koji definira civilizaciju, čitatelj propada u naslage smisla i straha, straha i smisla, kao da tone u Zemljinu koru, kroz slojeve granita i gnajsa, sve do točke tališta. U "Anni" nema odraslih, osim u sjećanjima; u svakome od nas, međutim, čuči dijete. Volim vjerovati da će jednom, kad se budemo odvezivali od života, u dubokoj starosti naravno, dijete u nama umrijeti posljednje. Posve neočekivano, "Anna" u ovim turbulentnim vremenima može biti i utjeha: sjetite se, dijete još nije sposobno za apstrakciju, ali jest za magiju.

- Tanja Tolić, Najbolje knjige

Cijelu recenziju pročitajte na linku: Recenzija knjige Anna, Niccolo Ammaniti

Objavljeno: 11.09.2020, zadnja promjena: 11.09.2020  Povratak