Ne baš tajni razgovori s Robertom Bryndzom

 

Robert Bryndza, proslavljeni autor kriminalističkih romana, povodom Svjetskog dana knjige i autorskih prava odgovorio je na pitanja koja su mi postavili hrvatski čitatelji. Snimku pogledajte na linku. 

 

Josipa: Postoji li prava Erika Foster, tj. je li njezin lik baziran na nekome koga poznajete! U knjizi je tako realna, jedan je od rijetkih glavnih likova koji su tako životni da je mogu zamisliti kao stvarnu osobu?

RB: Da, ona je nastala prema stvarnoj osobi. Odnosno, počela je kao prava osoba prije mnogo godina kada sam započeo pisati romane s Erikom Foster. Bazirana je na prijateljici mog supruga, jako je direktna i iskrena. I jako duhovita osoba. To je bio početak Erike Foster, a nakon toga otišla je u drugom smjeru. Zapravo, ne u drugom smjeru, ali postala je poput prave osobe. I sada kad pišem knjige vidim Eriku kao osobu, više ju ne vidim kao osobu prema kojoj je nastala.

Josipa: Je li lakše pisati romantične romane ili krimiće, za što je potrebna veća priprema te pisanje kojeg žanra vam je draže?

RB: Volim pisati u oba žanra i sretan sam što to mogu. Oba su podjednako teška za pisanje i mislim da je svako pisanje dosta teško. To vodi do činjenice da sam uzbuđen što se moji humoristični romani objavljuju u Hrvatskoj zajedno s knjigama o Eriki Foster. Tako da sam zaista oduševljen što su oba žanra dostupna u Hrvatskoj. Smrtonosne tajne je šesta knjiga iz serijala o Eriki Foster, a Ne baš tajni e-mailovi Coco Pinchard prva je iz serijala o Coco Pinchard. Volim pisati oboje. Osjećam se vrlo sretno što mogu pisati u oba žanra.

Ivana: Imate li svakodnevnu rutinu dok pišete ili pišete samo kad imate inspiraciju? I

RB: Imam rutinu jer mislim da ako čekaš inspiraciju, nećeš ništa napisati. Mislim da moraš sjesti svaki dan, postaviti rutinu i početi pisati. A onda se nadaš da će inspiracija doći.

Ivana: Biste li ikad napisali roman nekog drugog žanra? Na primjer, SF roman?

RB: Volio bih napisati SF roman jer volim SF. Imao sam ideju za takav roman, ali nisam siguran. Mislim da sam već stvarno sretan što stižem pisati u dva žanra, ali možda ću ga jednom i napisati. Volim SF, to mi je jedan od najdražih žanrova i pročitao sam već mnogo knjiga tog žanra.

Slavica: Čitala sam nedavno knjigu u kojoj je pisac imao osobu koja je bila zaposlena da mu govori da mora pisati. Imate li Vi takvu osobu te tko Vam je inspiracija?

RB: Da, imam osobu koja me tjera da pišem. To je moj suprug koji je jako dobar u tome da pazi da se držim smjera i da poštujem rokove. Mislim da to treba svim piscima. Ja ga ne trebam zaposliti da to radi. Imam sreću da to čini jer voli čitati moje knjige. On je prva osoba koja je uvijek čitala moje knjige. Pa, da, ne znam bih li želio zaposliti osobu da to čini.

Tko je moja inspiracija? Pa, on mi je inspiracija u tome što je uvijek prva osoba koja pročita moje knjige. Uvijek šaljem ono što sam napisao na njegov e-reader. To me nadahnjuje da nastavim pisati, znajući da imam ovog prvog čitatelja koji je stvarno oduševljen. 

Tomislav: Koliko vam u kreiranju radnje, dijaloga, scene i atmosfere pomaže iskustvo stečeno kroz bavljenje glumom?

RB: Radio sam kao glumac, no također nisam bio baš uspješan glumac, bavio sam se glumom oko šest godina i puno sam radio neke poslove na koje sam zaista ponosan, ali nikad nisam bio na televiziji ili nešto slično. U svakom slučaju, to mi je zaista bilo jako korisno jer sam naučio puno o dijalogu i karakterizaciji likova i, kao glumcu, činjenica da moram pročitati mnogo scenarija i prenijeti ih u akciju bilo mi je nevjerojatno korisno. Ali isto tako mislim da su mi sve stvari koje sam radio između glumačkih poslova doista pomogle i inspirirale me. Radio sam mnogo čudnih i prekrasnih poslova. Radio sam u londonskim barovima, radio sam svakakve stvari poput dijeljenja besplatnih čokoladica na željezničkim kolodvorima, u uredima i u trgovinama... Svakakve poslove na kojima sam upoznao puno čudnih i divnih ljudi što mi je uistinu pomoglo kao autoru. Drago mi je da sam imao to iskustvo. A bilo je i zabavno. Bavio sam se s mnogo zabavnih poslova i imam puno lijepih uspomena.

Tomislav: Vidite li se možda u budućnosti kao scenarist neke kazališne ili televizijske predstave?

RB: Da, nadam se. Volio bih to učiniti. U prošlosti sam pisao scenarije, napisao sam dramu i mnogo scenarija prije nego što sam objavio svoje romane. To je zasigurno nešto što bih volio opet raditi.

Jelena: Možete li nam reći što će biti tema vaše iduće knjige?

RB: Bojim se da ne mogu. Ne još. Postoji još jedna knjiga i... zapravo mogu, jer mislim da će sljedeća knjiga u Hrvatskoj biti iz moje nove serije. Objavio sam novi serijal kriminalističkih trilera o privatnoj istražiteljici i upravo sam završio pisanje trećeg romana iz te serije. I pomalo se razlikuje od romana o Eriki Foster jer je smješten izvan Londona i riječ je o privatnoj istražiteljici, a ne o policajki. Želio sam napisati priču o privatnom istražitelju kako bih učinio nešto malo drugačije jer privatni istražitelj ne mora slijediti ista pravila kao i policajac. Iako se ni Erika Foster ne drži pravila cijelo vrijeme. Nadam se da će ti romani također biti objavljeni u Hrvatskoj. Postoji još jedan roman koju sam upravo napisao, ali o kojem ne mogu još ništa reći. Nadam se da će uskoro biti nekih novosti.

Marija: Da sretnete Eriku Foster i da joj možete postaviti jedno pitanje, koje bi to bilo?

RB: Mislim da bi me bilo pomalo strah da sretnem Eriku, jer je ona prilično zastrašujuća, da budem iskren. Pitao bih je koje joj je omiljeno mjesto u Slovačkoj. Erika je Slovakinja, a ja živim u Slovačkoj. Želio bih saznati malo više o njezinoj prošlosti u Slovačkoj. To bih je pitao, što možda i nije najzanimljiviji odgovor, ali to je ono što smatram stvarno zanimljivim u vezi nje.

Dunja: Uvijek čitam vaše zahvale na kraju pa me zanima po čemu je poseban taj recept za pečenu piletinu koju priprema punica dok se mučite sa zadnjim poglavljem?

RB: Moja punica je jako dobra kuharica i radi puno sjajnih stvari. Prvo, pečena piletina je ukusna. Drugo, ono što je sjajno u tome je da ja uvijek kuham u našoj kući, ali kad imam rokove, pišem do kasno i često cijeli dani tako da nemam vremena kuhati. A moja punica je sjajna što uvijek dolazi s hranom. Na kraju dana nema ništa goreg nego kad završiš posao u osam sati navečer i nema ničeg za jesti, a za dostavu su potrebna dva sata. Zbog toga smatram da je divno znati da te čeka fina domaća hrana, čak i kad je kasno navečer nakon napornog dana.

Tatjana: Erika Foster djevojački je Borodiševa, jeste li kroz njeno slavensko podrijetlo kanili izdići i slavensku logiku i bistrinu uma? Kad ste odlučili da baš glavni lik bude slavenski lik?

RB: Da, to djevojačko prezime Erike Foster, njezino slovačko prezime zapravo je prezime moje prijateljice koja živi blizu nas. I imala je vrlo slično iskustvo kao i Erika u tome što je otišla u Englesku kad joj je bilo osamnaest godina raditi kao dadilja. Uvijek mi je prilično teško odabrati imena za svoje likove, teško je odabrati zanimljiva, a različita imena. Stoga često uzimam imena svojih prijatelja ili ljudi koje znam ili iz TV emisija. Ponekad uzimam imena s odjavne špice filma - imena snimatelja, osobe koja je radila catering, šminku... Sva ta imena ponekad koristim. Ali da, želio sam napisati originalni detektivski lik, i koliko sam mogao zaključiti, u knjigama nije postojao detektiv iz Slovačke koji je radio u Velikoj Britaniji u britanskoj policiji. Samo zato što sam živio u Slovačkoj i sreo puno Slovaka jednostavno sam bio zaintrigiran svim pričama koje sam čuo, jer su mnogi prijatelji mog supruga i ostali koje sam upoznao imali vrlo slične priče – otišli su u Britaniju i radili u barovima ili kao dadilje, a to su radili da bi naučili engleski. I samo sam pomislio, pa to je sjajan početak, jer svi su ti ljudi ostvarili nevjerojatne i različite karijere i radili različite stvari, poput moje prijateljice koja je otišla u Englesku da bi radila kao dadilja, a sada je profesorica lingvistike na sveučilištu. Moj je suprug otišao u Englesku ne znajući ni riječi engleskog, a kad se vratio čak je preveo moje knjige na slovački. To je bila polazna točka, mislio sam da su svi ti ljudi, riskirajući tu priliku da odu u drugu zemlju, da nauče drugi jezik, nekako pokrenuli svoj život u drugom smjeru. I pomislio sam, što ako bi postali policajci?

Sanja: Kada dobijete ideju za novi krimić, kako provodite istraživanja koja su Vam potrebna što se tiče određenih procedura, nekih znanstvenih činjenica, specifičnosti nekih zanimanja, postupaka i slično, bavite li se time sami ili imate nekoga tko to obavlja za Vas?

RB: Zapravo oboje. Puno istražujem, puno čitam, tražim na internetu, guglam, razgovaram s ljudima. Razgovaram i s policajcima. Razgovarao sam s četiri ili pet policajaca tijekom istraživanja za knjige. Također sam razgovarao s policajcem koji je ronilački specijalist. Ili s upraviteljem zatvora, što je bilo stvarno zanimljivo. Pokušavam razgovarati s ljudima, a ono što mi se kod toga sviđa, pogotovo ako su stručnjaci za neko područje, pitam ih: želim ovo napisati u knjizi, mogu li to učiniti? Ponekad će mi reći, ne, to ne možeš. Ne bi se tako dogodilo. Ili – to se u policiji događa drugačije, ali bi možda mogao to učiniti ovako, pa mi ispričaju priču o nečemu što im se dogodilo u stvarnom životu i neku anegdotu. I to je nevjerojatno jer priču povede u drugom smjeru. Često su to male stvari o kojima ljudi razgovaraju, male priče koje se čine toliko zanimljivima i čine se puno stvarnijim kad ih napišem. Za treću knjigu Erike Foster razgovarao sam sa stručnjakinjom za ronjenje i ona mi je ispričala mnogo priča o stvarima koje su joj se dogodile kad je ronila. Jedna od tih priča, koju sam uklopio u knjigu, bila je kad je morala roniti kako bi tražila tijelo muškarca koji je skočio u jezero. Bila je vrlo mirna voda. I proveli su dugo vremena tražeći njegovo tijelo i nisu ga mogli pronaći. A onda na kraju, dok je plivala ili ronila u vodi, ruke su joj se sklopile oko dvije noge, a bio je potpuni mrak, nije mogla ništa vidjeti. Tijelo je osobe koja se utopila potonulo je na dno jezera i zapravo je stajala pod vodom na dnu jezera. Rekla je da je to bilo vrlo, vrlo zastrašujuće i vrlo čudno iskustvo zbog načina na koji je osoba plutala. Stoga sam to stavio u knjigu jer je to toliko zanimljiva priča. Ima puno sitnica poput toga i vrlo sam sretan što mogu razgovarati s ljudima i saznati te priče.

Sanja: Svi volimo Eriku Foster, ali mene zanima koji Vam je negativac najdraži?

RB: Ne znam, to dobro pitanje. Stvarno volim negativca u drugoj knjizi Erike Foster, Noćna grabežljivica. Ne želim reći puno da ne odam previše jer je to zapravo preokret u tome tko je zapravo ubojica, ali to je bila jedna od onih stvari za koje ne znam odakle su se pojavile, ali stvarno volim taj lik. Volio bih u budućnosti napisati još jednu knjigu s istim likom. Možda pronaći neki način da vratim u neku knjigu. Ali da, mislim da je to moj omiljeni negativac.

Sanja: Biste li se upustili u pisanje crossovera gdje bi se Erika susrela s Coco i Kate?

RB: Ako me ne poznajete baš dobro, napisao sam serijale trilera sa Ericom Foster, humoristične romane s Coco Pinchard, a u mom novom kriminalističkom serijalu pišem o privatnoj detektivki Kate Marshall. Ne znam bih li napisao crossover u kojem bi Erica upoznala Kate jer ne znam kako bi to uspjelo budući da su obje vrlo jake osobe. Te knjige sam napisao nekako iz te perspektive tako da nisam siguran kako bi to funkcioniralo, ali nikad ne reci nikad.  No, u drugoj knjizi o Kate Marshall u prvom nacrtu imao sam scenu u kojoj su Kate i njezin asistent otišli u London i tražili nekoga ili su bili nekako izgubljeni u području Londona i ušli su u knjižaru tražeći upute i jednostavno se dogodilo da su sreli Coco Pinchard koja je u knjižari potpisivala knjige. Iako je to bilo zabavno pisati, bilo je previše smiješno i nije baš uspjelo. Previše sam uživao u pisanju o Coco Pinchard i htio sam joj dati dobri cameo i jednostavno nije uspjelo. Tako da sam nažalost morao taj dio izbaciti iz knjige. Možda bih u budućnosti mogao napisati tako nešto i možda bi moglo uspjeti, ali nisam siguran za crossovere. Mislim da su likovi najbolji u vlastitim knjigama.

 

 

RB: Želim zahvaliti svima koji su poslali pitanja. Zaista sam uživao odgovarati na sva vaša pitanja i zaista uživam čitati sve vaše poruke na društvenim mrežama. Stvarno sam uzbuđen što moje knjige i dalje vole ljudi u Hrvatskoj. Kad sam počeo pisati, nadao sam se da će moje knjige biti objavljene na engleskom jeziku, a ovo je sada nevjerojatan bonus da se objavljuju i u Hrvatskoj. Stvarno sam sretan zbog toga. Sretan vam Svjetski dan knjige i nastavite čitati i uživati ​​u knjigama. Nadam se da se vidimo uskoro.

Objavljeno: 23.04.2021, zadnja promjena: 28.04.2021  Povratak