Novi roman Elene Ferrante u Znanje knjižarama i webshopu

Željno iščekivana nova knjiga fantastične Elene Ferrante prije nekoliko dana je stigla u knjižare i već oduševljava čitatelje diljem Hrvatske i svijeta. U intervjuu koji je dala prevoditeljima i knjižarima iz zemalja koje sudjeluju u zajedničkom lansiranju knjige „Lažljivi život odraslih“, Elena Ferrante je istaknula: „Kad sam bila dijete, bila sam lažljivica i često su me kažnjavali zbog laži. Oko četrnaeste sam, nakon brojnih poniženja, odlučila odrasti i prestati lagati. Ali polako sam shvatila da su moje dječje laži bile primjena mašte, dok su odrasli, koji su se toliko protivili lažima, lagali sebi i drugima tako prirodno, kao da je laž temeljno sredstvo da bi čovjek bio dosljedan, da bi poprimio smisao, da bi izdržao usporedbe s bližnjima, da bi djeci bio mjerodavan uzor. Dijelom tog mojeg mladenačkog dojma hranila se Giovannina priča.”

Elena Ferrante umjetničko je ime talijanske spisateljice čiji identitet nije poznat javnosti jer ga taji još od objave svojeg prvog romana "Mučna ljubav“. Ne zna se mnogo o identitu koji se krije iza ovog imena, ali ono što je sigurno jest da je riječ o jednom od najvažnijih imena suvremene svjetske književnosti. Romani Elene Ferrante prodani su u milijunima primjeraka diljem svijeta, objavljuju se u više od 40 zemalja, a samo u Hrvatskoj prodani su u 45 tisuća primjeraka. Na hrvatskom su dosad objavljeni prijevodi njezinih romana "Dani zaborava" i "Mučna ljubav" te tetralogije koju čine romani "Genijalna prijateljica", "Priča o novom prezimenu", "Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju" te "Priča o izgubljenoj djevojčici“ po kojoj je snimljena i serija u produkciji HBO-a. Novi roman „Lažljivi život odraslih“ - u sjajnom prijevodu Ane Badurine - fascinantna je, moćna priča o odrastanju, novo remek-djelo koje nas vodi u Napulj ranih godina 90-og stoljeća.

Knjiga je dostupna u knjižarama Znanje i na Znanje webshopu uz besplatnu poštarinu za narudžbe iznad 150 kn. U nastavku pročitajte odlomak iz knjige „Lažljivi život odraslih“.

„Iskoristila sam popodne kad su oboje bili odsutni i otišla u njihovu spavaću sobu pretražiti ormarić u kojemu je majka čuvala albume s uredno poslaganim njezinim, očevim i mojim fotografijama. Napamet sam znala te albume, često sam ih listala: dokumentirali su prije svega njihovu vezu, mojih gotovo trinaest godina života. I već sam znala da u njima majčine rodbine iz nekog neobjašnjivog razloga ima napretek, dok je očeva vrlo rijetka, a osobito da među to malo rodbine nema tete Vittorije. Svejedno sam se sjećala da se negdje u ormariću nalazi i stara limena kutija u kojoj majka čuva rasute svoje i očeve slike iz vremena prije nego što su se upoznali.

Budući da sam njih gledala rijetko ili nikada i to uvijek s majkom, nadala sam se da ću u njoj pronaći tetinu fotografiju.

Pronašla sam kutiju na dnu ormara, ali prvo sam odlučila još jednom pomno proučiti albume u kojima su njih dvoje kao cura i dečko, kao namrgođeni mladenci u središtu vjenčanja s malobrojnim uzvanicima, njih dvoje kao uvijek sretan par i naposljetku ja, njihova kći, fotografirana nebrojeno puta od rođenja do danas. Osobito sam zastala nad fotografijama s vjenčanja. Otac je nosio tamno, vidno zgužvano odijelo i u svakom se kadru mrštio; majka je stajala kraj njega bez vjenčanice, u krem kostimu, na glavi joj veo iste boje, izraz lica donekle ganut. Već sam znala da je među trideset ili nešto više uzvanika bilo nekoliko njihovih prijatelja s Vomera s kojima se još viđaju te rodbina s majčine strane, dobri djed i baka iz Muzeja. Ali svejedno sam ponovno pogledala nadajući se liku koji će me barem iz pozadine ne znam kako uputiti na ženu koje se uopće ne sjećam. Ništa. Tad sam prešla na kutiju i nakon mnogo pokušaja uspjela je otvoriti.

Sadržaj sam istresla na krevet, sve su fotografije bile crno-bijele. Među fotografijama iz njihove odvojene mladosti nije bilo nikakva reda: vesela majka sa školskim kolegama, sa svojim vršnjakinjama i prijateljicama, na moru, na ulici, ljupka i lijepo odjevena, bila je izmiješana sa zamišljenim, uvijek osamljenim ocem, nikada na praznicima, u širokim hlačama do koljena i jaknama prekratkih rukava. Fotografije iz djetinjstva i rane mladosti bile su pak složene u dvjema omotnicama, u jednoj one iz majčine obitelji, a u drugoj one iz očeve obitelji. Na potonjima – pomislila sam – silom prilika mora biti teta, pa sam ih stala pregledavati jednu po jednu. Nije ih bilo više od dvadesetak i odmah me zapanjilo što se otac, koji se na ostalima pojavljivao kao dijete, dječak, s roditeljima, s rodbinom koju nikad nisam vidjela, na tri ili četiri fotografije pojavljuje kraj crnog pravokutnika nacrtanog flomasterom. Nije mi dugo trebalo da shvatim da je taj vrlo precizni pravokutnik revno i potajno nacrtao on.

Zamišljala sam kako ravnalom s radnog stola zatvara dio fotografije u taj geometrijski lik, a potom ga pomno precrtava flomasterom pazeći da ne prijeđe preko unaprijed zadanih rubova. Za to je trebalo strpljenja, nisam imala dvojbi: pravokutnici su izbrisana mjesta, a pod crnilom se nalazi teta Vittoria. Neko vrijeme nisam bila sigurna što dalje. Na kraju sam se odlučila, potražila nož u kuhinji i nježno sastrugala malen komad dijela fotografije koji je otac prekrio. Ubrzo sam uvidjela da se pojavljuje samo bjelina papira. Zabrinula sam se, prestala. Dobro sam znala da djelujem protiv očeve volje i uplašila se radnji zbog kojih bi mi mogao dodatno uskratiti ljubav. Zabrinutost je porasla kad sam u dnu omotnice pronašla jedinu fotografiju na kojoj on nije malo dijete ili dječak, nego nasmiješeni mladić, što je bila prava rijetkost na fotografijama iz razdoblja prije nego što je upoznao majku. Bio je prikazan iz profila, pogled mu je bio veseo, zubi pravilni i izrazito bijeli.

Ali taj osmijeh, veselje, nije uputio nikomu. Kraj sebe je imao čak dva vrlo precizna pravokutnika, dva lijesa u koja je, u času zacijelo drugačijem od tog srdačnog s fotografije, zatvorio tijelo svoje sestre i tko zna još čije. Dugo sam bila usredotočena na tu sliku. Otac je bio na ulici, nosio kariranu košulju kratkih rukava, zacijelo je bilo ljeto. Iza njega je bio ulaz u prodavaonicu, na natpisu se moglo pročitati samo ICA, vidio se izlog, ali ne i što je izloženo. Uz tamnu mrlju isticao se izrazito bijel stup s izraženim obrubom. Osim toga, vidjele su se sjene, duge sjene, od kojih je jedna jasno pripadala ženskom tijelu. Premda je ljutito izbrisao osobe koje su se nalazile kraj njega, otac je ostavio njihov trag na pločniku.

Ponovno sam se potrudila sasvim polako sastrugati tintu s pravokutnika, ali zaustavila sam se čim sam primijetila da se iznova pojavljuje bjelina. Pričekala sam minutu ili dvije pa nastavila. Radila sam s lakoćom, čula svoje disanje u tišini stana. Potpuno sam prestala tek kad je jedino što sam na mjestu na kojemu je nekoć zacijelo bila Vittorijina glava uspjela izvući mrljicu za koju nije bilo jasno je li ostatak flomastera ili komadić njezinih usana.“

 

Objavljeno: 04.09.2020, zadnja promjena: 04.09.2020  Povratak