Arheologija znanja proizišla je iz potrebe Michela Foucaulta da se osvrne na teorijske i metodološke pretpostavke svojih dotadašnjih djela. U njoj se Foucault po prvi puta sustavno hvata u koštac s pitanjem toga što je znanje i kako se ono preobražava kroz povijest, zastupajući stajalište kako je znanje prvenstveno diskurs, materijalni ostvaraj kroz povijest izložen naglim prekidima, preobrazbama, nestancima i nastancima. Raskinuvši tako s dotadašnjim shvaćanjem povijesti znanja kao neprestana razvoja i napretka te subjekta kao njegova privilegiranog mjesta, Foucault, uz druge autore poput Gillesa Deleuzea i Jacquesa Derridaa, otvara put kritici filozofskih pretpostavki modernosti i moderne filozofije subjektivnosti. Ovaj klasik francuske filozofije ujedno je zaključak Foucaultove rane faze i spomenik jednoj od najvećih teorijskih kontroverzi dvadesetoga stoljeća.