Autobiografija na sve četiri

Jerzy Giedroyc (Minsk, 1906 – Maisons-Laffitte, 2000), utemeljitelj i spiritus movens Književnog instituta u Parizu i glavni urednik – Pan Redaktor, kako su ga zvali – njegova najvažnijeg proizvoda, časopisa Kultura, nezaobilazna je činjenica u svakom iole ozbiljnijem razgovoru o poljskoj inteligenciji, politici i kulturi druge polovice XX. stoljeća. Naime njegov mjesečnik Kultura nametnuo se kao centar poljske političke i društvene misli u dijaspori, ali i u komunističkoj Poljskoj, gdje se ilegalno raspačavao. Kultura je objavljivala i priloge najznačajnijih europskih intelektualaca XX. stoljeća, a u njezinoj biblioteci izdano je više od 600 knjiga. Giedroyc je, kako je jednom sam priznao, život posvetio knjigama, privatnog nije ni imao. Premda je bio izuzetno načitan, širokog kruga interesa i zanimanja, nije mnogo objavljivao, osim prepiske s istaknutim intelektualcima (Miłoszem, Gombrowiczem…) ispod njegova je pera izašla jedino Autobiografija na sve četiri (Autobiografia na cztery ręce, 1994), knjiga sjećanja i uspomena na razdoblja, događaje i ljude. U njoj Redaktor niže sjećanja koja započinju odrastanjem i školovanjem u međuratnoj Poljskoj, tijekom kojega počinje javno djelovati, a nastavljaju se političkim angažmanom kao uposlenika različitih ministarstava te urednika utjecajnog časopisa Bunt Młodych, gdje je izbrusio zanat i upoznao mnoge intelektualce s kojima će kasnije raditi (upravo je Giedroyc ishodio Gombrowiczu kartu za putovanje brodom nakon kojeg će završiti u emigraciji), ali se i zavaditi, te stekao reputaciju koja će ga pratiti čitav život. U drugom poglavlju knjige, koje se odnosi na Drugi svjetski rat, Giedroyc niže sjećanja na rad u veleposlanstvu u Bukureštu, gdje je pomagao brojnim poljskim izbjeglicama, te na vojevanja na brojnim ratištima uz velikog generala Andersa. U trećem i najzanimljivijem poglavlju, posvećenom radu Književnog instituta, Redaktor izlaže brojne pojedinosti s kojima se skupa s drugim osnivačima i suradnicima Instituta susretao prilikom njegova osnivanja 1947. u Parizu i tijekom višedesetljetnog djelovanja u kojem su se književnost i politika, dvije naizgled oprečne djelatnosti, u Giedroycu utjelovile u jednu koja je od Kulture i Književnog instituta stvorila trajan kulturni spomenik. Kao što je Czesław Miłosz pripomenuo u prikazu knjige, Giedroyca se može ne voljeti, može se biti s njime u zavadi, može ga se čak i mrziti, ali jednostavno ga se ne može zaobići i ne priznati mu zasluge ne samo za poljsko društvo.