Autobus za Trnavu

Nova zbirka pjesama Sanje Baković naslovljena prema gotovo programatskoj pjesmi Autobus za Trnavu po svojoj strukturi i kronologiji predstavlja moguće vremensko, geografsko i simboličko putovanje (Istok vodi na istok, nakon istoka novi istok). Perpetuiranjem svojevrsnog ženskog višeglasja kroz različite dobne i socijalne kategorije, Autobus za Trnavu vozi strmim i vijugavim otočkim cestama, zagrebačkim ulicama i prašnjavim putevima daleke Indije donoseći prozore života i smrti, grubosti i nježnosti, straha i sjaja. Svjedočeći vlastito, ali i tuđe prvenstveno rodno i tjelesno iskustvo, u pjesmama Sanje Baković manifestira se osjetljivost za drugog i drugačijeg, koja je bila prisutna i u njenim ranijim pjesmama. Taj interes do izražaja najviše dolazi u pjesmama posvećenim stvarnim ženama, žrtvama društvene i obiteljske opresije i brutalnog nasilja kojima se obraća intimno, pišući im poetska pisma, vodeći imaginarne monologe ili im posuđujući vlastiti glas. Time se ne iscrpljuje korpus motiva i tema sadržanih u zbirci, jednakom snagom ovdje se progovara o osamljenosti, prijateljstvu, ljubavi, poeziji, prolaznosti, vječnoj potrazi za samim sobom, za svojim mjestom u nesigurnom i šizofrenom svijetu poljuljanih vrijednosti. Autentičan poetski govor Sanje Baković obilježen je jezičnom kolokvijlanošću, spontanošću i ritmičnošću, skladom između sadržaja i izraza, dihotomijom sakralnog i profanog, pojedinčanog i kolektivnog, lokalanog i globalnog. Gledajući detalj ona nikad ne zaboravlja cjelinu, kontekst i mogući uzročno-posljedični slijed onoga što se događa njoj i oko nje, blizu i daleko. Ipak,topla i empatična, oštra i kritična, poezija je to bez predumišljaja, iskrenog usklika i nježnog šapata.