Beara

Kapetan bojnog broda Ljubiša Beara bio je previše akti­van, predan i zločinački kreativan u četverodnevnoj ili petodnevnoj operaciji pogubljenja bošnjačkih zarobljeni­ka iz Srebrenice da bi ga se moglo uklopiti u kalup neu­tralnog izvođača tuđih zamisli i naređenja. On je u sva­kom trenutku bio upućen u krajnju namjeru sa zaroblje­nicima, on je osmišljavao i poduzimao presudne korake za prevođenje smrtonosne zamisli u stvarnost. Djelovao je iz uvjerenja da se to mora učiniti, a ne zato što je bio dehumanizirani kotačić u perfektno uštimanom stroju za proizvodnju smrti, dehumanizirani kotačić bez čijeg bi sudjelovanja ionako sve na kraju opet bilo isto. Takav stroj naprosto nije postojao u rukama bosanskih Srba, na­ročito ne tog zadnjeg ratnog ljeta, a ono što je proizvelo smrt sredinom srpnja 1995. na području Srebrenice, Bra­tunca i Zvornika bila je improvizirana struktura zla koju je Beara osobno konstruirao, i to u hodu, da posluži svrsi i da generalu Mladiću i svima ostalima pokaže da je kadar organizirati pogubljenje gotovo nezamislivih razmjera. Ljubiša Beara krenuo je, poput većine, li­nijom manjeg otpora. Jednu vjeru, koja se bazirala na proklamiranom ateizmu i ju­goslavenskom nadnacionalnom identite­tu, zamijenio je drugom, koja je, uprošće­no, bila ukorijenjena u mitu o izabranosti i povijesnoj važnosti srpske nacije preži­vjele zahvaljujući čudotvornim moćima pravoslavlja. Josipa Broza Tita zamijenio je Slobodan Milošević, odnosno Ratko Mladić. No to je bio samo preduvjet da bi se pukovnik Beara pretvorio u ličnost koja osmišljava i praktično upravlja masovnim ubijanjem osam tisuća bošnjačkih zarobljenika. Što ga je konkretno pokretalo? Kako je uopće shvaćao svoju ulogu u ma­sovnom ubojstvu za koje je morao znati da je stravično, ukoliko je u tom četverodnevnom ili petodnevnom vrtlogu adrena­lina, alkohola, vreline, straha i smrti, našao i trenutak za introspekciju, za autorefleksi­ju? Je li pukovnik Beara ikada, a naročito u srpnju 1995., uopće bio osposobljen da sa­gleda sebe i svoje postupke iz perspektive koja bi barem težila objektivnosti?