Pisma Bele i Miroslava Krleže, koja su jedno drugome slali iz europskih poštanskih ureda od Pariza do Irkutska i koja, rekao bi sam Krleža, “nisu ljubavna u običnom smislu, kako se već takva pisma pišu, ali su mogla imati ‘ljubavni’ karakter”, čitaju se kao velika životna priča, ali i kao društveni roman vremena koje i dalje traje. Stotinu pisama kronološki sabranih u ovome izdanju nije samo epistolarna rekonstrukcija romance iz ostavštine hiljada listova – pisama, razglednica, brzojava, poruka, kuverti, posjetnica – nastalih između ljeta 1918. i proljeća 1981, već u određenom smislu i krležološki obrat: priređivač Vlaho Bogišić, leksikograf i pisac, u Bilješkama i Rječniku imena prepisci Krležinih daje neophodni interpretativni okvir, s nizom novih i nepoznatih pojedinosti, sastavljen od neobjavljenih Krležinih tekstova, porodičnih pisama, vlastitih čitanja te biografskih portreta. Čini se da je Miroslav Krleža, nakon svih ideoloških, političkih, literarnih i stilističkih istraga nad njegovim opusom, još uvijek biografska enigma – Bela, dijete drago, zapravo autobiografska je knjiga Miroslava Krleže.