Besmisleni poslovi

Svima je poznat onaj tip posla na kojem se, čini se, ne radi bogzna što: savjetnik za ljudske resurse, koordinator za komunikacije, istraživač u odnosima s javnošću, financijski strateg, korporativni odvjetnik – ili ljudi koji provode vrijeme po povjerenstvima koja raspravljaju o problemu nepotrebnih povjerenstava. Popisu takvih poslova kao da nema kraja. Ali što ako su ti poslovi zaista beskorisni, a oni koji ih obavljaju to znaju? Zacijelo tu i tamo susretnete ljude koji kao da osjećaju da je njihov posao besmislen i nepotreban. Ima li ičega tužnijeg od odrasla čovjeka prisiljenog da pet puta u sedam dana ustane iz postelje kako bi obavljao neku zadaću za koju potajno vjeruje da je ne treba obavljati – da je to čist gubitak vremena ili resursa, ili čak nešto što svijet čini gorim? Ne bi li to značilo da se našim društvom širi strašna psihička rana? Ipak – ako je tomu uistinu tako – rana je to koju kao da nitko nikada ne spominje. Provedeno je mnoštvo anketa o tome jesu li ljudi na poslu sretni. Koliko znam, nijedna nije postavila pitanje misle li oni da njihov posao ima ikakav razlog postojanja.