Bilješkarica

Prolog Srijeda, 24. srpnja 2024., Crveni soliter Židovska priča. Mesija je napokon stigao. Židovska zajednica svečano ga dočekuje. Samo jedan stari rabin izgleda zabrinuto. Odvodi ga ustranu i kaže mu: “Ako vas tko pita jeste li već dolazili na zemlju, nemojte odgovoriti.” /Michel Tournier, Ekstimni dnevnik/ Tko nema dom, taj mora živjeti u riječima, rekla je moja baka. Zapisao sam to puno godina kasnije. Mali roman, koji je njezina priča o riječima koje će spasiti svijet. Riječi: oprost, pomirenje, kipur… Onda sam učinio da je to rekla u dramskom tekstu, koji su od romana napravili dramaturzi. Rekla je to na kraju i utjelovljena na sceni, u glumici, rekla kao glumica. Gledao sam je. Bako, bako, pozvao sam je, evo te, u riječima si, ima te! Hvala ti, cvijete moj, kuću si mi napravio, kolibu, suku, u njoj da spavam. U grob si mi došao i sanjali smo, kaže mi. Zadnje njezine riječi prije nego glumica napusti lik. I u grobu joj ostanem, presanjan, isanjan i sam. 13. srpnja 2011. umro je Šile. Damir. Ugušio ga rak pluća, na petom katu prijedorske onkologije, bez klima uređaja, na +50°. Par dana prije, odnio sam mu Blic. Štedi snagu, stari, posljednje je što sam mu kazao. U ratu je bio teško ranjen. Gotovo u posljednji dan rata. Tijelo mu je ležalo među mrtvima. Granata im upala u rov. Onda je M. primijetio da se Šile pomaknuo. Helikopter, VMA Beograd, puna lubanja gelera… Potpisan mir, a Šile tek na drugoj operaciji. Od osam koje ga čekaju. Pola glave plastično. Učio je ponovno govoriti. Puštao je muziku na privatnim radiostanicama za sitnu lovu… Naučio je jednog jutra kazati “mama”. I umro. Prosekturni hladnjak nije radio. Pogrebnik majci nije dao otvoriti lijes. Rekao je čudnu rečenicu – nećemo, gospođo, jedni drugima još i u grobove ulaziti. Kao kad bi se dogodilo. Da sve bude jedan dan prije nego što treba. Riblja rebra boje pepela, još da se tresu od vode. Litij(um). Litij(e). Otvaranje zemlje da se dođe do baterije. Ono što je nekad bila cestarina. Sad je šutnjarina. Plaćenost u šutnji. Baterija je odšućena kondenzirana mogućnost. Ipak će “austrougari” odvlačiti zlato XXI. stoljeća iz naših rudnika. Patrioti će misliti da može litij za litiju. Nacionalisti će misliti da može litija za litij. Kako smo odnjegovali sterilnost imaginacije! Kako nam se u poeziju uselilo siromaštvo s “Pinkova”!? Gdje je naš Babelj? Gdje nam je Cvetajeva, Bulgakov, Mandeljštam, Šalamov, oh, Šalamov…? Zar se može cvijet Kobi nositi? Litiju za Kobu, litij za Švabu. Ljubav za Rusiju i rakete za Ukrajinu. Ljubav za četnike i komuniste Kineze. I tako. Putom nacionalizma prešli smo od: a) socijalizma do b) kolonijalizma. Još se tresu od vode, rebra. Čovječe, Sana kroz Prijedor samo prolazi, rekao je Dule Čeko, jednog ljeta pored vode, samo prođe, nikakva zaustavljanja, nekog žaljenja, ništa, samo prođe. Stotine godina, Bog zna. Izgledao je zaprepašten.