Borba

Kada pišeš, kume, piši nekome: nemoj pisati tek tako, radi sebe. Sebi si odavna već rekao što si imao za reći ako si išta govoriti uopće naumio; bolje ti je napisati nekome nešto, pa makar to nikada pročitano ne bilo. Bolje je biti nečiji, nego biti samo svoj, pa onda od toga čiji si ovisi što će s tobom biti i kako. Tako misli naš junak, ili junak našeg junaka, kako ti drago bilo; ti ćeš o njima čitati, a ja ću ti ih poželjeti napisati, pa ćemo onda s mirom u krpe poći moći; ja jer sam ti nešto kazao, a ti si možda samo načas pomislio, nešto sam ovdje čuo ili pročitao pa ću o tome misliti i misliti, možda čak i sutra – i poželjet ću nekome biti bolji nego što sam bio, makar na tren. Jer čemu sve pisanje i čitanje, kume moj, ako smo duboko uvjereni u to da smo ispravni i dobri i da nad nama nema i ne može biti nikoga i ničega? Kada nešto što je napisano uzmeš u ruke, to kako god da okreneš da bi valjalo, mora biti riječ koja će te pritjerati uza zid; ne smije te ostaviti ravnodušna i tiha i pomirena s onime što radiš, ili još važnije – što ćeš tek raditi. Čovjek mora sumnjati u sebe; barem malo – jer drugog puta da odustane od tmine nema.