U ovoj autobiografskoj knjizi autor opisuje događaje koji su uslijedi­li nakon 1945. godine i dolaska komunista na vlast. Počinje opi­som logora u austrijskome mjestu St. Stefan, koji se nalazi četiri kilome­tara od Wolfsberga. Tu su smješteni ostatci hrvatske vojske i civili među kojima ima mnogo žena, djece i staraca. Svi oni čekaju daljnji rasplet svojih životnih sudbina. Dučmelić dirljivo govori o stradanjima Hrvata nakon Drugoga sv­jetskog rata, o svojoj i o sudbinama mnogih ljudi koji su patili samo zato što su voljeli svoju domovinu Hrvatsku i nisu željeli živjeti pod Titovim režimom. Autor opisuje ponašanje vojnika i civila, neizvjesnost koja među njima vlada. Nitko od njih ne zna što mu nosi sutra. Svi očekuju da ih se pošalje u neki izbjeglički logor kako bi odatle krenuli dalje u svijet, daleko od Jugoslavije. Željko ne zna ništa o bratu i roditeljima – izgubili su vezu u sveopćem kaosu. Autor u faktografiju na dirljiv način upleće opise svojih strepnji, os­jećaja i straha. Pozorno prati ponašanje ljudi oko sebe. Neke od njih vraćaju u Jugoslaviju. I on je među njima. Premda ne zna kakva ga sudbina čeka, sretan je što, možda posljednji put, ponovno vidi voljenu zemlju. Na njegovu sreću, s obitelji je doživio jugo­slavensko opće pomilovanje i uspijeva otići iz Jugoslavije. Ova je knjiga vješto napisano štivo koje se lako i brzo čita i u kojemu otkrivamo mnogo toga što do sada nismo znali.