Čovjek koji je govorio zmijski

Zmijski jezik iz naslova ovog romana nije samo jezik zmija, nego lingua franca pradavnih vremena koji je omogućavao ljudima i životinjama da se razumiju siktanjem. U trenu kad počinje roman Andrusa Kivirähka, on je na zalasku – najmlađi stanovnici šume znaju tek osnove, osim mladog Leemeta, kojeg poučava ujak. Kada ujak umre, Leemet ostaje posljednji čovjek govornik zmijskoga jezika, simbol svijeta koji nestaje. Nadrealni roman Andrusa Kivirähka, fenomena suvremene estonske književnosti, radnju smješta u srednji vijek iz mašte koji otprilike odgovara germanskoj kolonizaciji i evangelizaciji istočnog Baltika, pa su u njemu vidljivi tragovi njemačkog i skandinavskog folklora, čak i srednjovjekovne europske književnosti. Ali i bez poznavanja tih uzora, čitatelju će biti jasan jer se bavi univerzalnim temama poput nostalgije fundamentalista, progresivnog radikalizma, identiteta i snova o drugom životu, rabeći pritom lingua franca književnosti – humor. Čovjek koji je govorio zmijski jedan je od najboljih suvremenih romana o samoći, jer Leemeta, jedinog čovjeka koji govori zmijski jezik, ne razumiju ni majka, ni najbolji prijatelji, ni žene u koje se zaljubljuje. Leemet je istinski junak kraja (lingvističkog) svijeta: tužan, smiješan i neshvatljiv. Roman je s estonskoga jezika preveo Boris Vidović.