Čulnost

Knjiga sadrži tri priče talijanskog književnika Camilla Boita, čiji je lajtmotiv tema ljepote u svim njenim oblicima, posebice žene, ali i glazbe i umjetnosti. Sve su one prožete senzualnim i estetskim opsesijama, te kombiniraju dekadentno i mračno ozračje. Pripovijetka Tijelo govori o mladoj ženi Carlotti i dvojici muškaraca opsjednutih njezinom ljepotom. Kod jednoga, slikara koji je ujedno i Carlottin zaručnik, ona sublimira u opsjednutost estetikom, dok se kod drugoga, čuvenog anatoma koji je život posvetio istraživanju veze između duha i tijela, pretače u faustovsku opsjednutost znanjem. Napetost priče gradi se zloslutnim nagovještajima Carlottina patološkog straha od smrti i postupnim rastom atmosfere strave. Minuciozna skica sebične ljubavi i ljubomore Manje od dana pripovijeda o tajnom susretu udane žene i njezina ljubavnika. Susret je trebao biti “slika i prilika raja”, ali na putu su mu se ispriječile ne samo društvene konvencije, ograničavajući takvu vrstu susreta na turobnu, gotovo gotičku atmosferu opustjelog provincijskog mjestašca, već i opsesivna narav protagonista koja na koncu ljubav pretvara u nepodnošljivu tjeskobu. Naslovna pripovijetka Čulnost, često smatrana vrhuncem Boitova književnog opusa, na povijesnoj pozadini talijansko-austrijskog rata 1866. godine donosi dojmljivu životnu priču grofice Livije u obliku tajnog dnevnika. Pripovijest je to o strastvenom, gotovo mazohističkom zanosu grofice prema mladom ljubavniku, beskrupuloznom poručniku Remigiu, zanosu koji se saznanjem o ljubavnikovoj izdaji pretvara u mržnju i okrutnu osvetu. Premda su je nerijetko uspoređivali s Emmom Bovary i Anom Karenjinom, dvjema junakinjama čuvenima po svom tragičnom buntu protiv buržoaskog konformizma, Livia od njih odskače proračunatošću, egoizmom i savršenom svjesnošću svojih i tuđih zastranjenja. Godine 1954. Luchino Visconti je prema toj priči snimio čuveni film Senso, a 2002. Tinto Brass napravio je remake pod naslovom Senso ’45. Camillo Boito (1836-1914) rođen je u Rimu, studirao je arhitekturu u Padovi i Veneciji, no gotovo čitav život bio je vezan uz Milano, gdje je proveo pedesetak godina kao profesor na čuvenoj likovnoj Akademiji Brera. Bio je aktivan sudionik neformalnog književnog i umjetničkog pokreta Scapigliatura, čiji su pripadnici zagovarali nekonvencionalan, društvenim normama neprilagođen svjetonazor, što je rezultiralo provokativnim temama poput seksualnosti, moralne i fizičke propasti, neuroze, smrti i bolesti, često s prizvukom mistike, fantazije ili strave. Dobar dio pripovijedaka koje je objavljivao u suvremenim književnim časopisima i sabrao u dvjema zbirkama, Isprazne pričice (Storielle vane, 1876) i Čulnost. Nove isprazne pričice (Senso. Nuove storielle vane, 1883), obilježen je tematikom i estetikom Scapigliature. Književni opus Camilla Boita obuhvaća još i zbirku putopisno-umjetničkih ogleda Izleti jednog umjetnika (Gite di un artista, 1884) te novelu Učitelj solfeggia (Il maestro di Setticlavio, 1891). Njegove pripovijetke kao da su od početka bile osuđene na tihu egzistenciju u dvostrukoj sjeni. Ponajprije u sjeni djela mlađeg mu brata Arriga, istaknutog književnika i glazbenika, a potom i u sjeni samog Boita kao arhitekta i jednog od najutjecajnijih modernih teoretičara arhitekture i restauriranja. Dobar uvid u taj opus Camilla Boita daje prijevod njegovih deset antologijskih spisa o arhitekturi, zaštiti kulturne baštine i restauriranju u knjizi Spomenik kao knjiga. Spisi o arhitekturi, kulturi i restauriranju 1861-1886. (Disput, 2013). S talijanskoga prevela Ana Vukadin