Da se ne zaboravi

Zdravko Senčar ratne je godine proveo u vojničkim čizmama. Bio je časnik, išao je gdjegod se moralo – a moralo se na sve strane. Nakon rata, sada satnik u miru, Senčar se artikulira kao samozatajan autor koji strpljivo prikuplja priče široj javnosti uglavnom nepoznatih branitelja i bilježi ratne događaje kojima su oni svjedočili. Stotinjak je takvih priča Senčar do sada zapisao o ljudima iz svog okružja, braniteljima i dragovoljcima iz Zagorja. Progovara on tako o pilotu Darku iz Pregrade koji je u nemogućim okolnostima izveo prvi borbeno-demonstrativni let MiG-a 21 u Domovinskom ratu; o Žarku iz Krapine, o danima i noćima u kojima je ranjen i izgubljen lutao pokušavajući se spasiti iz okupiranog Vukovara kojeg je do njegovog pada kao dragovoljac branio; piše o Branku iz Lupinjaka, gotovo dječaku koji je zakoračio na svoju kalvariju služeći vojni rok u JNA sredinom 1991.; upoznaje nas s Ivanom i Mladenom, prkosnim i ponosnim mladićima koje je ratno nevrijeme bacilo na velebitske čuke; s Damirom dok on govori o svojim ranjavanjima i gelerima koje još uvijek nosi, ali i o tome kako poslije svega ni za čime ne žali… Senčarovi junaci nisu mitske figure kršnih i junačkih ratnika, većinom imaju tek elementarno vojničko znanje. Oni su mladići s ovog, ili onog prek zagorskog brega koji živeći između subotnjih lokalnih nogometnih derbija, berbi grožđa i plaća koje su odnedavno počeli zarađivati odjednom bivaju ponijeti osjećajem da trebaju, da moraju nešto učiniti u obrani domovine – i tu se slika dotadašnjeg svijeta lomi a dječaci sa zagorskih brega postaju branitelji razasuti po bojišnicama od Vukovara do Dubrovnika. Senčar ih na tom putu prati i zahvaljujući njegovoj tihoj i upornoj volji da zapitkuje i zapisuje, pred čitateljem se otkriva čitava galerija likova i njihovih ratom rešetanih ljudskih sudbina koje izranjaju iz bezimenosti i opiru se sivoj mreni zaborava. Čvrsta uporišna točka Senčarova rukopisa je ljubav. Ljubav kao razumijevanje, suosjećanje, blagonaklonost i dobronamjernost kojima on u ovdje sabranim tekstovima čvrsto uvezuje dvije iznimno mu važne razine. Prva je korijenski duboka, identitetska i nadahnjujuća ljubav prema Zagorju i Zagorcima koja se kao pozadinski lajtmotiv provlači kroz sve tekstove. Druga je razumijevanje i suosjećanje koje Senčar izražava prema braniteljima. I opet, njegovi branitelji nisu mitske figure kršnih i junačkih ratnika: oni su nesavršeni, uplašeni, oni ne znaju gdje idu, bačeni su u situacije očaja, besmisla, gubitaka i užasa u kojima pokušavaju preživjeti. Njihove odluke i (ne)činjenja se iz perspektive čitateljske fotelje mogu ponekad činiti čudnima ili nepromišljenima, ali Senčarova optika suosjećanja, topline i razumijevanja kroz koju ih upoznajemo postiže da nam postaju zanimljivi i bliski. Senčarovo osobno ratno iskustvo i vojničko znanje pridonosi činjeničnoj zaokruženosti zapisa, no valja naglasiti i autorovu vještinu stvaranja dinamičnih, živih, (tragi)komičnih opisa i skiciranja napetih, gotovo filmskih sekvenci. (Tu posebno ističem autobiografski ratni zapis iz Sunje. “A sada, u ovom mraku, nas se četvorica trebamo vratiti do tamo. Kad nas čuju neće znati jesmo li prijatelji ili neprijatelji. Pa je za očekivati da otvore paljbu. „Prijateljsku“. Ma koju prijateljsku, ako te pogode. Približivši se na dovoljnu udaljenost da me se čuje, počinjem vikati: „Hej, ne streljajte, mi smo stotrejta“) „Zaborav je pojam koji jezikoslovci opisuju kao prestanak sjećanja na nekoga ili nešto. To je iščezavanje, nestajanje iz nečijeg sjećanja. To je kao kad bi nekoga ili nešto ogrnuli tamnim pokrovom i prigušili tišinom“, piše Zdravko Senčar u jednom od svojih tekstova. Svojim strpljivim radom, i ovom knjigom, Senčar pobjeđuje iščezavanje i zaborav. Srećom. Lada Puljizević