Dan kada sam ubrala cvijet

Klelija je sasvim obična djevojka, koja uživa čitati, šetati se gradom, upoznavati nove stvari, družiti se i veseli se svemu novome. No ona živi u jednom neobičnom svijetu, svijetu u kojemu je sve određeno i propisano i koji je odlučio jednom zauvijek obračunati se s bolestima, neizvjesnostima, prljavštinom, nesigurnošću, nesrećom, neimaštinom i nezadovoljstvom. Isprva sve to zvuči odlično pa i poželjno. No to je samo lice iza kojega se krije jedno puno mračnije naličje. Jasminka Tihi-Stepanić nakon „stvarnosnih” društvenih i društvenokritičkih romana za mlade ovaj se put otputila u budućnost i napisala prvu pravu hrvatsku distopiju za mlade, roman Dan kada sam ubrala cvijet. Autorica romana nadahnuto, osjećajno i stilski vješto vodi dijalog s različitim klasicima (antiutopijske) književnosti, kojima odaje hommage među ostalim i imenima likova, autorima poput Orwella, Huxleyja, Atwood, Bradburyja, no i s brojnim drugim autorima širokoga spektra žanrovskih i stilskih orijentacija poput Šenoe, Ujevića, Fenimorea Coopera, Karla Maya, Zafóna itd. O autorici: Jasminka Tihi-Stepanić rođena je 1958. u Velikoj Gorici. Radi kao učiteljica hrvatskog jezika u osnovnoj školi. Priče je objavljivala u časopisima Modra lasta, Smib, Radost i Književnost i dijete kao i na Hrvatskom radiju, u emisiji Priča za velike i male i u TV-seriji HRT-a Pssst...Priča!. Napisala je brojne slikovnice: Priča o ribaru i zlatnoj ribici, Kako su nastali morski oblutci, Šišmiš i mala balerina, Plavi dan, Kako je mala hobotnica pronašla morsku harfu. Njezin roman prvijenac „Imaš fejs?“ dobio je Nagradu „Mato Lovrak” za najbolji roman za mlade objavljen u 2011., a istoimena radioigra nagrađena je posebnom nagradom na 9. međunarodnom festivalu radioigara za djecu i mlade Prix Ex Aequo u Bratislavi, koju dodjeljuje Međunarodna unija za dječju knjigu IBBY. Objavila je roman „Bacit ću ti kompjutor kroz prozor“ (2013.) i zbirku priča „Baš kao Harry Potter“ (2014.) Slijedi roman „Moja neprijateljica Ana“, za koji je 2016. dobila Nagradu „Anto Gardaš”. Sljedeće godine po romanu je na HR-u snimljena istoimena radioigra. Roman „Dom iza žice“ objavila je 2017., a 2018. predstavljao je RH na međunarodnom natjecanju „Mali princ”. Roman „Ljeto na jezeru Čiču“ izišao je 2018. i za njega je autorica dobila nagrade „Grigor Vitez” za najbolji roman za mlade u 2018. i „Mato Lovrak” za najbolji roman za mlade u 2018. te međunarodnu nagradu „Mali princ”. Taj roman uvrstio ju je na Časnu listu IBBY-ja za 2020. godinu i ušao je u uži izbor od šest najboljih romana s te liste. Roman „Gdje je Beata?“ objavljen je 2020. godine, a „Rukavica za Matildu“, koja govori o aktualnim društvenim situacijama i izazovima izašla je iz tiska 2021. godine. O uredniku: Bonislav Kamenjašević (1988.) studirao je filozofiju, diplomirao kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je pjesme te stručne i kritičke tekstove u različitim časopisima, zbornicima i na portalima. Urednik i lektor u izdavačkoj kući Naklada Ljevak. Živi i radi u Zagrebu. Iz knjige: Za razliku od Centra, o Provinciji se gotovo uopće nije govorilo. Bila je toliko udaljena i prometno izolirana da njezinim stanovnicima nije bilo moguće doći do okruga. U Provinciji su se organski uzgajale biljke i životinje, tamo su bila smještena industrijska postrojenja i nuklearne elektrane, različiti pogoni i tvornice, a sve što se proizvelo, služilo je okruzima, dok je domaće stanovništvo jedva preživljavalo od bijedne zarade koja im je dostajala tek za najnužnije potrebe. Školovani ljudi, uglavnom inženjeri različitih struka, agronomi i veterinari, koji su po kazni zbog beznačajnih prijestupa ili distanciranja od politike okruga bačeni u Provinciju, nadgledali su proizvodnju i upravljali njome, sretni što su završili tamo, a ne u Zakutnim poljanama. Glavninu stanovništva činili su muškarci i žene koji su se pokazali kao slabije sposobni, bez završenih škola, rubno inteligentni, neambiciozni i skloni porocima među kojima je prednjačio alkohol, te mladi prebjezi koji su pokušali napustiti okruge i naći utočište u Centru, u kojem je život bio manje zahtjevan i opušteniji. Stanovnicima Provincije bilo je dopušteno da se vjenčaju po vlastitom izboru i imaju djecu (što više, to bolje) koja će nastaviti njihove poslove u proizvodnji dobara potrebnih okruzima, bez imalo nade da će se njihov život promijeniti nabolje.