Dante

antagata ostavlja pred čitateljem potpuno otvorenu perspektivu, nikada ne docira niti donosi krajnje zaključke, osim kad upozorava na Danteovo upravo „revolucionarno“ razmicanje misaonih i književnih postupaka, gotovo nezamislivo u srednjem vijeku. Strindberg je krajem XIX. stoljeća prorokovao kako će buduća književnost biti potpuno autobiografska, pisat će se u „ja-formi“ i svaki će roman zapravo biti biografski. I bez obzira na to što je svojim proročanstvom više-manje pogodio, danas je, zahvaljujući Santagati, jasno kako je ponovno „otkrio“ već davno otkrivenu Ameriku. Cijela je „Božanstvena komedija“ velika i nedostižna autobiografija. Putovanje je bilo obavezna forma medievalne književnosti pa stoga često i banalizirana. Dante ga je nalazio svuda oko sebe, u hagiografijama, prikazanjima i brojnim sličnim svjetovnim i sakralnim djelima te je dugo od njega bježao glavom bez obzira, utječući se stilnovistima, Amoru i skladanju soneta i kancona u slavu Beatrice. Vjerojatno bi takvim i ostao, izuzetno marljiv i obrazovan filozof, nadahnut pjesnik i tvorac prve pjesničke autobiografije u europskoj književnosti (La Vita Nuova), da mu se u životu nije dogodio strašan lom. Baš kao i Dostojevski, šest stoljeća poslije, koji bi, da nije bio osuđen na smrt i dospio pod vješala, vjerojatno ostao „napuhanim mjehurićem“ ruske književnosti, kako ga je dotad nazivao Turgenjev, tako je i Dante, osuđenik na smrt, morao u izbjeglištvo, morao je prihvatiti i na nov način osmisliti putovanje te od samoproglašena ljubavnog vizionara postati istinskim putnikom-prorokom.I od toga je La Divina Commedia. Osobnom osjećaju časti pridružit će se čast i slava među potomcima: Komedija će odvesti Dantea u budućnost prema kojoj će izgnanstvo na koje su ga osudili suvremenici biti puka sitnica. Prema kraju Raja Dante se nada, pa čak je i uvjeren u to da će mu se u Firenci javno odati počast kao pjesniku-proroku na pučkom jeziku. Okrutna će srca Firentinaca što ga “izbaciše iz tora” u kojem je rođen smekšati spjev: Ako li ikadova pjesan sveta u koju zemlja s nebom ruke stavi, tako da mene suši mnoga ljeta, nadvlada zlo što lijepi tor mi bravi gdje kano janje snivao sam puno, vucima što ga nište dušman pravi; sa drugim glasom i sa drugim runom, ko pjesnik ću se vratiti na vrelo krštenja svoga da se vjenčam krunom. U svom San Giovanniju on će biti okrunjen kao pjesnik, no postoji i jedan nezanemariv detalj: povratak u Firencu, ako se ikad zgodi, zgodit će se isključivo zbog njegovih, Danteovih zasluga; “tor” mu ne može vratiti nikakav papa, car ni moćni gospodar, nego samo spjev. Simboličko je središte “tora” Krstionica. U Danteovu imaginariju ta je crkva središte Firence. Ustrajanje na Krstionici pokazuje i koliko je dugogodišnji izgnanik vezan uz mitove i simbole koji su onima koji u gradu i dalje žive izgubili svaku vrijednost. U sljedećih nekoliko godina, simbol Firence postat će nova katedrala i njezin marijanski kult, bilo u religijskom bilo u političko-društvenom smislu. Dante nikad ne spominje ni Reparatu niti crkvu Santa Maria del Fiore. Krajem života, on iskupljenje sanja na onom mjestu koje je za njega još uvijek gradski hram. Možda nije upoznat s promjenama, možda ih odbija prihvatiti. Dirljiva je ta odanost lutalice mitovima i slikama koje samo u njemu žive. Marco Santagata (1947–2020) bio je jedan od najvećih talijanista i talijanskih stručnjaka za Dantea i Petrarcu, znanstvenik svjetskoga glasa te autor brojnih djela književne povijesti i kritike. Santagata je objavio dosta knjiga. Osam knjiga kao pripovjedač, dvadeset i šest knjiga eseja i rasprava, desetak knjiga kao urednik. Čitaoci i kritičari širom svijeta te knjige hvale, ističu njihov visoki stil i tvrde da je u njima svaka autorova ideja dovedena u jasan izraz. O tome postoji relevantna kritička literatura, u njoj prevladava jednodušno poštovanje za posvećenost i divljenje za postignuto. Santagata je napisao i historijski roman "Pisar. Jedan Petrarcin petak" (Ilcopista. Un venerdi di Francesco Petrarca). To je čudesna i potresna knjiga o jednom danu zemaljskog živovanja pjesnika koga je, nakon što mu je kuga odnijela Lauru, sina Giovannija i unuka Francesca, napustio i pisar Giovanni Malpaghini, i koji već sumnja u besmrtnost duše. Santagata je napisao i biografski roman "Dante", ovaj koji čitalac ima u rukama, a koji je i rasprava i esej, primjer za žanrovsku izmiješanost (the blurring of genres) na preko pet stotina stranica, izdao ga je Mondadori, objavljen je već na engleskom i na španjolskom.