Djeca Patrasa

Pripovijedanje Zorana Ferića u "Djeci Patrasa" praznik je jezične i asocijativne inventivnosti, stalno klizanje granicom stvarnog i mogućeg, istinitog i pričinjenog. Posebno je to važno stoga što Ferić nema nikakvu drugu ambiciju do ispričati nam priču o životnim zgodama jednog veselog paćenika kakvih je na tisuće oko nas, i kakvi smo i mi sami, različitog samo u tome što je odlučio prijeći granicu vlastitih snatrenja te oproba i ostvari ono što kod sredovječnika ostaje u cenzuriranom posjedu najintimnije muške fantazije. Ferićeva opsesija bolešću, vidljiva u manjoj ili većoj meri u svim njegovim pričama i romanima, a bolest je uvijek znak simboličkog prisustva smrti u svakom trenutku žive svijesti, ovdje dobiva gotovo metafizičku snagu, pritom neodoljivo, fatalno privlačnu, s neizbježnim novelističkim, melankoličnim akordom na samom kraju.