Dječak

Teško da bismo ikad povjerovali da je moguće tragediju pretvoriti u melodiju jezika, a upravo je to Fernando Aramburu u romanu Dječak učinio. Što pisac može s istinitom pričom o pedesetero djece u dobi od šest-sedam godina koja u jednoj sekundi poginu u eksploziji plina u školi? Može se tiho, na prstima ušuljati u jednu obitelj koja je u toj tragediji izgubila svog dječaka i s puno pijeteta i književnog majstorstva opisati njihov gubitak i pokušaje da žive nakon što je sve stalo. Tu majku, tog djeda i tog oca nećemo zaboraviti. Njihova je bol opisana bez imalo patetike, s posebnom vrstom suosjećanja koja istovremeno dokumentira ljubav i očaj, beznađe i snagu, ali i mnogo toga posve ljudskog, poput nastavka života tamo gdje se čini da ga više ne može biti. Čak i sâm pisac povremeno mora zastati da bi ispisao odlomke u kojima njegov tekst “razgovara” s osobom koja ga piše kako bi preispitao humanost svojih rečenica prema protagonistima. No mi nećemo zastajati čitajući ga. Bit ćemo prikovani uz to treperenje života u smrti, uz neočekivane putanje sudbine, uz snagu literarne elegije zbog koje je Dječak Fernanda Aramburua u pravom smislu riječi nezaboravan roman. Gotovo kao da je riječ o dijalogu, pripovjedač pomno prepleće fragmente priče koja nadilazi vlastitu tragiku razotkrivajući neistražene slojeve ljudskih emocija. – Ángeles López, La Razón – Cultura Kako je moguće ovako ispripovijedati tu bol, bez padanja u zamku patetike, pretjeranih emocija ili, u najgorem slučaju, u plačljivo variranje lirsko-dramatskih tonova? – Domingo Ródenas de Moya, Babelia Tri lika, tri žalovanja, tri otvorene rane; kao da je autor želio pokazati do koje se mjere tragedija poput ove koju opisuje ne može proživjeti kolektivno. – Ricardo Baixeras, El Periódico Ovim romanom pisac je ostvario jedno od svojih najzaokruženijih, najljepših i najuvjerljivijih djela, čudo pronicljivosti i pogleda na društvo, na obitelj, svojevrsnu univerzalnu empatiju. – Juan Marqués, El Mundo Dječak nije roman krika, nego roman šapata, od onih je djela koja se više osjećaju no što se čitaju. Ne trudi se očarati narativnim bravurozama i artificijelnošću; počiva na nečemu mnogo vrednijem: na iskrenosti. Aramburu nam nudi duboko humanu priču koja pogađa jer govori o onome što smo svi u nekom trenu osjetili, ili od toga strahovali: o gubitku, o ljubavi koja se ponekad ugasi, a ponekad ne, i o sjećanjima koja grade naš identitet. To čini rijetko obzirno i sveobuhvatno. Svakodnevicu pretvara u nešto transcendentalno da pokaže kako se u male geste, u tišinu i u naše napukline smjesti sva složenost života. Ovo štivo traži da zastanemo, da duboko udahnemo i da se zagledamo u sebe. Dokaz je da još ima prostora za priče koje uvažavaju sporost, intimu, iskrenu humanost. U današnje je vrijeme to malo književno čudo. – Voces de Libros