Doba kože

Književnost, politika, kultura svakodnevice vlastita sjećanja i iskustva savršeno se prožimaju u esejima Dubravke Ugrešić. Može li koža poslužiti kao umjetničko djelo, što se događa s doseljenicima i imigrantima na Zapadu, kakva je uloga umjetnosti i književnosti i kako to da esej o čistom hrvatskom zraku stalno buja? U novih šesnaest eseja Dubravka Ugrešić s puno gorkoga humora i mnoštvom kulturoloških referenci, uvijek pokazujući sva lica najopasnije životinje na svijetu – čovjeka – pokušava shvatiti svijet danas te propituje svoje i naše snove, sreću i strahove. Uvjerenost Jevgenija Zamjatina da pravu književnost mogu ispisati rijetki – “luđaci, pustinjaci, heretici, sanjari, buntovnici i skeptici” – usvojila je i Dubravka Ugrešić. Doba kože tjera nas da i sami kročimo na tlo kojim hodaju takvi rijetki. “Moćno tržište (koje ne samo da vlada kulturom našega vremena nego ono i jest kultura našega vremena) pacifiziralo je svaki umjetnički otpor, učinivši to sa svime, pa tako i s ruskom avangardom (i europskim modernizmom). Tržište je pacifiziralo kulturu avangardnog otpora komercijaliziravši ga, baš kao što je komercijaliziralo Staljina i staljinizam. Tako su se egzekutor i njegove žrtve našli na istoj tezgi, u istome košu, tako su se usput zagubile razlike, tako su izbrisane ideje o umjetničkom otporu, o samoj dinamici umjetnosti, o zbacivanju okoštalih oblika s parobroda suvremenosti, o preuzimanju osobnoga rizika, o umjetnosti kao uskrsnuću riječi, o umjetnosti kao očuđenju, o umjetnosti kao o revoluciji, o umjetnosti koja će biti pljuska društvenome ukusu, koja će promijeniti svijet, inače je neće biti.”