Dolje u dolini

Dva stabla ispred sirotinjske kuće visoko u planini podno ledenjaka Monte Rosa posadio je otac lovokradica. Po jedno za svakoga sina – ariš za starijega Luigija i jelu za mlađega Alfreda. I njih su dvojica upravo kao ta stabla. Luigi, ariš, čvrst i krhak, nikada nije napustio dolinu, ima posao šumara, iako je želio postati stolar, i s prelijepom, obrazovanom crvenokosom Elisabettom čeka dijete, sanjajući novi početak. Alfredo, jela, mračan je, otporan na hladnoću, nemiran i sklon nasilju. Iz doline je pobjegao daleko u Kanadu među naftna polja i Indijance. Sada se vratio da bi bratu prodao svoju polovinu kuće. No hoće li ih ispijanje pića za šankom u lokalnom kafiću zbližiti? Dolje u dolini roman je grub i gladak poput kamena, brz poput planinske rijeke i smiren poput prirode pod snijegom. Paolo Cognetti pomno osluškuje život u dolini i pjeva o krhkim, naizgled snažnim životima, izgubljenima u bijesu i alkoholu, te nekakvoj tajanstvenoj sili koja ih sve vuče duboko u tamu. Dolje u dolini Paola Cognettija čita se kao velika američka priča o luzerima kakve pjevaju Bruce Springsteen ili Bob Dylan. Ovaj roman posvetaje upravo američkim pripovjedačima od Melvillea doCarvera, a dolina Valsesia Cognettijeva je – a možda i naša – Nebraska.