Drenje

Prvijenac Luke Bekavca roman je koji plijeni pažnju prije svega načinom na koji je konstruiran pripovjedni svijet, izbrušenim stilom i neobično "pomaknutom" tematikom. Bekavac (rođen 1976. u Osijeku), asistent na zagrebačkoj komparatistici koji se zapaženim tekstovima i prijevodima pojavljivao u brojnim tiskovinama i u radijskom eteru, odlučio je, naime, o nekim poznatim i "prožvakanim" temama napisati roman totalno drukčiji od drugih i uspio je konstruirati i zaokružiti dosljedno izveden roman-koncept, na kakav ne nailazimo baš previše često. Kombinacijom različitih žanrova, u kojima se prepoznaju natruhe horora i misteryja, ali i postratne proze o užasima tipične hrvatske svakodnevice, odmakom od realističkog načina pripovijedanja koje "preslikava" svakodnevicu, nastalo je "Drenje" - teško žanrovski odredivi prozni tekst u koji su upisana mnoga značenja, ali i mnogi putovi njihova razotkrivanja, pri čemu je neophodan angažman i aktivnost samog čitatelja. Drenje je stvarno mjesto u Baranji, za koje ćete na web stranicama pronaći indikativan opis kako njegovo područje općine nije tipično slavonsko jer "nema široke prostrane ravnice". Takva, zemljopisna i s njom povezana ostala različitost, vjerojatno je Bekavcu bila na umu kada je u Drenje smjestio priču o znanstvenoj "kažnjeničkoj koloniji" koja se bavi temom Utjecaja Domovinskog rata na bioakustičku sliku Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema. U ljeto 1999. toj se znanstvenoj zajednici, koju predvodi neobični profesor Marković, priključuje zakašnjela apsolventica Marta koja je zbog zdravstvenih i očito psihičkih nestabilnosti zakasnila na put savršeno tempirane karijere, iako je za nju imala predispozicija. Polako i sigurno Marta spoznaje kakvim se istraživanjem "čudak" Marković bavi i sve više shvaća smislenost na prvi pogled besmislenih akcija i rezultata koji se odmiču prema nekim drugim, klasičnim znanstvenim instumentima nemjerljivim spoznajama. Drenje je gotovo postapokaliptično mjesto u kojoj preostali alkoholizirani stanovnici u krčmi, poplave i komarci, močvara i cementara, djeluju poput kulisa nekakavog filma strave. Snimajući zvukove, profesor Marković dolazi do spoznaje kako je na svim zapisima prisutan neidentificirani šum, zvuk koji na specifičan način nadzire čitav ekosustav i vrši agresiju druge vrste, kojoj je nedavni rat bio samo početak. Istraživanje te "katastrofe" koja se manifestira neobičnim zvukom dovodi do spoznaje kako je Drenje zapravo bolesno, ali "na daleko dubljoj razini". Drenje kao posve izolirano područje, u kojem nema telekomunikacijskih signala, ali zato ima depresije u velikim količinama, mjesto je u kojem se snima "soundtrack nevidljivog" i dolazi do jezivih apstraktnih spoznaja koje imaju svoje, itekako čvrsto, uporište u konkretnom. Bekavac pripovijeda specifičnom mješavinom poetskih opisa, prizora i slika, pri čemu je često naglasak na kolorističkim opisima krajolika, sa esejističkim i znanstvenim diskursom u kojem su vrlo učestali tehnicistički termini i znanstveni metajezik koji je u namjernom neskladu s primitivnošću i praznovjerjem konkretnog lokaliteta. U tom neobičnom spoju nastaje roman koji znakovito i snažno naglašava naše ovdje i sada, ali i postavlja brojna pitanja koja se tiču zagonetki komunikacije, uskih granica ljudske spoznaje, pa i nesavršenosti znanstvene zajednice. Konkretnije rečeno, Drenje kao metafora kojom se dešifriraju poremećaji svakodnevice, ali i puno šire. Jagna Pogačnik