Druga Noina arka

Kada počnu padati neprekidne biblijske kiše, dvojica usamljenika – radnik na izradi drvenog ugljena Noa i ovčar Ibrahim, na neimenovanoj, po svemu sudeći bosanskoj planini ostanu sami bez veze sa svijetom, bez mogućnosti da saznaju što se događa u dolini. Kada kiše stanu, s planine im se pogled pruža na beskrajnu vodu. Ograničenih zaliha, ovaj dvojac, svaki u svojoj kolibi, nema što drugo nego pokušati preživjeti. No ubrzo počinju umirati životinje, a Noa ih sprema u jednu od peći za ugljen, onu koja nalikuje na arku, iako izvrnutu. Kako godine prolaze, sasvim je jasno da im ni iz svijeta neće doći nikakva pomoć, da je ljudska rasa možda izumrla i da su oni posljednji primjerci svoje vrste. U svom trećem antiutopijskom romanu Druga Noina arka Josip Mlakić opisuje kraj svijeta kakav poznajemo. Suočeni s pohlepom i beskrupuloznošću, njegovi junaci pokušavaju preživjeti, a to saznajemo iz njihovih prisjećanja na život prije velikih kiša. I taj je svijet već postapokaliptičan, ali će neki neimenovani i neznani događaj, nije ni važno koji, uzrokovati opći potop. Planina na kojoj se njegovi junaci nalaze nije Ararat, niti Mlakić daje optimističan kraj, a svijet koji ostaje za nama prepustit ćemo ovcama – jer možda smo i mi danas ovce koje bezglavo srljaju u klimatsku apokalipsu.