Duhovi zemlje

U Duhovima zemlje, ovom uzbudljivom polifonijskom romanu, svojevrsnom “atlasu” magičnog realizma, spajaju se egzotični prostori Bolivije sa Zagrebom u zloglasnoj NDH, preko junakinje Leocadije Sartane, Ajmara Indijanke, potomkinje dojilje antifašističke heroine Rajke Baković. Dva svijeta stupaju u fatalnu vezu — svijet kojim upravlja Pachamama kao sila prirode, s jedne strane, i svijet rudnika u kojem se prinose žrtve demonskom Ujaku, načelu smrti, kojeg domoroci zovu El Tío, a i dandanas ga se štuje. El Tío nije samo personificirana kombinacija vraga i bijeloga kolonizatora sa šiljatim, sifilitičnim zubima koje rudari izrađuju od komadića stakla, on je i Ujak iz ustaške mučionice u kojoj stradavaju sestre Baković. Od suvremenih događanja 2019. u vrtovima Vatikana na otvorenju Sinode o Amazoniji, preko rudara u Oruru, radničkih sindikata, sirotinje, radnika-rudara, žena koje traže mineralnu žilu u već iskorištenoj rudači ili se bore u ringu kao “cholita hrvačice”, žrtava suvremenih pishtacosa — kradljivaca i prodavača organa i ljudskoga sala, pa sve do sljedbenika San Ernesta de la Higuere — krvavog “sveca” Che Guevare, terorističkih grupa i stranih agenata, i protestnog marša protiv autoceste kroz Amazonu koji prerasta u mitsku potragu za svetim brdom Loma Santa — isprepleću se fakcija i fikcija, tragične ljubavne priče, narod i majčinstvo. Duhovi zemlje je roman-saga o heroinama iz mračnog doba, ženama poput sestara Baković te Rajkinoj indijanskoj dojilji i njenoj praunuci u suvremenoj Boliviji u prostoru krvavog sraza različitih vjera i politika. “Mislili smo se smijati zajedno. Bili su svi preduvjeti za to ostvareni: arhaičan izbor riječi, tvoj piskavi glas… ali nije išlo. Uozbiljili smo se. Kunem ti se pape, bilo mi je tužno, a nisam razumio zašto. A vidiš, sad razumijem. Sad si to mogu predočiti. Tu nadu da će doći ljubav, da će doći radost. Kad tad. Nekome će doći. Možda ne baš nama. Nekom drugome. Svejedno kome. Vidim te svatove kako pjevaju, podižu čaše, grle se i ljube u debelom hladu staroga bora kojeg je netko uzgojio za tuđu sreću, kao da prinosi žrtvu ljevanicu boljem svijetu, manje okrutnom vremenu.” “Leocadijina životna priča jednog će dana zadobiti sasvim novo značenje iz odnosa prema životnoj priči njoj potpuno nepoznatih sestara. Po jednoj od njih — Rajki Baković — bila je nazvana široka ulica u Oruru, avenija kojom je mnogo puta prolazila prije nego što je napustila rodni grad. Općenito, problem ljudskih sudbina je u tome što se ništa ne može sa sigurnošću znati dok se ne dozna iz prve ruke, na osnovi vlastitog iskustva. Čak i da nas netko upozori, da nam unaprijed kaže, nećemo razumjeti. Mislit ćemo: A kakve to veze ima sa mnom? Počet će nas se ticati tek kad se počne događati. Tada još ima neke slabe šanse utjecati na tijek stvari: popraviti sebe ili pomoći drugima da izađu na pravi put.” Sibila Petlevski, pjesnikinja, prozna spisateljica, dramatičarka, izvedbena umjetnica, znanstvenica, sveučilišna profesorica, urednica i prevoditeljica rođena u Zagrebu; autorica dvadeset i šest knjiga različitih žanrova. Doktorica filoloških znanosti, redovita profesorica u trajnome zvanju na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Redovita članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, dopisna članica francuske L’Académie Mallarmé i l’Académie Européenne de Poésie, čla­nica Makedonske akademije znanosti i umjetnosti (masa) izvan radnog sastava. Dobitnica nagrada za poeziju: “Vladimir Nazor” za Sto aleksandrijskih epigrama, međunarodne nagrade Poe­teka (2005) i međunarodne nagrade “Crystal Vilenica” (2020), te nagrade “Željko Sabol” (2024) za knjigu poezije Prljavi od zemlje, pijani od zraka. Za doprinos teorijskoj dramaturgiji nagrađena je nagradom “Petar Brečić”. Njezina drama Eisge­neral nagrađena je u europskoj selekciji Berliner Festspiele tt Stückemarkt (2005), a drama Lyrebird uvrštena je u međuna­rodnu selekciju 10th Women Playwrights’ International (Cape Town 2015). Roman Vrijeme laži (2009.), prvi dio Trilogije Tabu osvojio je književnu nagradu T-portala 2010. kao najbolji ro­man godine. Predsjednica Hrvatskog pen centra (2001-2005). Članica međunarodnog upravnog odbora Internacionalnoga pen-a (2002-2007). Urednica u domaćim i stranim časopisima. Prevođena je i antologizirana, zastupljena u nacionalnim i međunarodnim antologijama. Soneti izvorno pisani na en­gleskom jeziku uvršteni su joj u antologiju 50: A Celebration of Sun & Moon Classics, Los Angeles, 1995. godine, u selekciji svjetskih klasika kao što su Andre du Bouchet, Tristan Tzara, Mohamed Choukri, Raymond Queneau, Liliane Giraudon, Armand Gatti, F. T. Marinetti, Milo de Angelis, Rosita Copi­oli, Alfredo Giuliani, Friederike Mayrocker, Kurt Schwitters, Heimito von Doderer i Paul Celan. Uvrštena je i u nekoliko antologija hrvatske poezije objavljenih u Hrvatskoj i inozem­stvu, te nekoliko antologija suvremene europske i svjetske poezije poput antologije svjetske poezije Anthologie de la poésie mondiale, objavljene 2020. godine u Parizu, u izdanju Editions Caracteres. Romani: Francuska suita (1996); Koreografija pat­nje (2002), Noćni trening (2006); Moj Antonio Diavolo (2007); Vrijeme laži — Tabu I. (2009); Bilo nam je tako lijepo! — Tabu ii. (2011); Stanje sumraka — Tabu iii. (2013); Točka poraza (2023). Uz beletrističke objavila je i više znanstvenih knjiga. Noviji naslovi knjiga poezije u prijevodu na strane jezike: Les Mots des passe de l’oubli. Galerie Librairie L’Ollave, Rustrel, 2013; La oración azteca. La Zonámbula Editorial. Tlaquepaque, Jalisco, México, 2019; Soiled with Earth, Drunk on Air, Sandorf Passage. South Portland, Maine, USA 2025. “U njenim knjigama spajaju se uvijek iznova srce i um, intuicija i erudicija, navješćujući lirske, a katkad i fantazmagorične slike, sugerirajući svojim postupkom ne samo biološku nego i kulturološku povezanost pojedinca s historijom i njegovim precima.” — Zdravko Zima o romanu Noćni trening “Valja nam sad biti hrabrima i priznati Sibili Petlevski da je stvorila iznimno djelo, jedno od najboljih u novijoj hrvatskoj književnosti, djelo koje se otvara prema čitateljima na svim meridijanima (jer, kako kaže Brodski: ratovi putuju paralelama) i koje se može čitati stalno iznova i otkrivati spoznaje, poveznice i detalje prošlosti koji ne potječu iz industrijske proizvodnje. Takvo golemo istraživanje koje je prethodilo pisanju Tabua, nismo već dugo vidjeli, a ipak je građa mudro i s mjerom rabljena, dokumenti nisu progutali književnost, istraživačka strast podređena je strasti belles-lettres.” — Jadranka Pintarić o romanu Tabu “Kultura sjećanja (…) igra vazˇnu ulogu u raskrinkavanju stalne proizvodnje uzˇasa jer se dosadasˇnja povijesna i politicˇka cˇitanja, umjesto emancipacije i istinskog iscjeljenja, obicˇno zaustavljaju na mrzˇnji, strahu i podozrivosti prema drugom.” — Helena Sablić Tomić o romanu Točka poraza “Kad odsvira posljednji, sudbonosni stavak i katarza se primakne kraju, cijeli taj komplicirani splet isječaka iz noćnih mora postaje kristalno jasna slika, dok na pozornici ogoljela i zbunjena bleji ljudska krvoločnost.” — Dora Golub o romanu Moj Antonio Diavolo