Dvanaest minuta ljubavi: priča o tangu

“Što je ovo?” upitala sam ih. “Tango”, rekao je muškarac. “Argentinski tango”, pojasnila je žena. Brisala je čaše. “Pa…” rekao je muškarac, “neki ljudi kažu da je tango nastao u Urugvaju.” “Ali mi smo iz Čilea”, objasnila je žena. “I mi isto plešemo, znaš”, rekao je muškarac. “Kad nitko ne gleda”, nasmiješila se žena stidljivo. Time je stvar bila riješena – postala sam obraćenik. Ljubazni Čileanci ubrzo su bankrotirali, no ta je noć promijenila tijek mojeg života. Sljedeće ću desetljeće provesti dišući tango, sanjajući tango, voleći i mrzeći tango. Plesat ću tango točno tisuću i jednu noć – onda kolaps, pa sve ispočetka. To će dramatično utjecati na moj ljubavni život, društveni život, na to gdje ću se nalaziti, kada i koliko ću spavati, kao i na moje držanje – ne uvijek na dobar način… Obilazit ću globus uzduž i poprijeko tragajući za autentičnim iskustvom tanga. Živjet ću, u prvom licu jednine, bezvremensku priču tanga: priču o egzilu i čežnji, raj plesne dvorane i njezin pakao. Proživjet ću do kraja sve klišeje tanga, i mnogo više od toga. Tango će mi dati sve što sam željela, a nisam imala te noći novog milenija – prijateljstvo, ljubav, ljepotu, smisao, avanturu, ushit, dom – a onda će mi sve to oduzeti i slomiti mi srce. Zatim će me ponovo iscijeliti, dat će mi još više, ali ne onako kako sam očekivala. Pokušat ću prestati plesati, ali neću uspjeti u tome – zato što se mjesta koja tango otvori u tebi nikad ne zatvore.“