Eskimi

Nakon romana-prvijenca "Kombatari" (2000) kojeg je tiskao u vlastitoj nakladi, Karakaš je svojom idućom knjigom priča "Kino Lika" u hrvatsku literaturu definitivno lansirao jedan svijet za koji gotovo da nismo znali da postoji. Kao kakav lički Márquez, on je čitateljima otkrio paralelnu realnost, svijet kulurološki osebujnih ličkih gorštaka koji govore starom čakavicom... stalno vibrirajući na oštrici između jako žalosnog i jako smiješnog. Uslijedio je roman "Kako sam ušao u Europu", a sada, evo napokon i "Eskima"... Evo što je o novoj Karakaševoj knjizi "Eskimi" zapisao njezin urednik, Robert Perišić. "Nakon `Kina Like` Karakaš je objavio i reality-roman `Kako sam ušao u Europu`, o svom životu na francuskim ulicama. Paralelno je godinama cijedio novu knjigu priča. Samo oko naslova mantrao je nekoliko mjeseci; on to razvija kao nuklearni program. I, evo napokon `Eskima`... Tko je ta zagonetna formacija? Rekao bih da su to likovi podrijetlom iz `Kina Like` ali nisu više na svom terenu i sad je sve drukčije: krenuli su hrabro naprijed, zauzimaju položaje, dozivaju se po gradu... Ipak, ti teški karakteri, kojima se teško izraziti, pomalo lude u svojim stanovima, a kad napokon odluče nešto reći o sebi, onda već zamuckuju od bijesa. `Ovo je... - zamumlja. - Ovo, ovo ne bi... živ čovik više mogal izdržat... Šta ja trpim, svaki dan, ovo je da uzmeš pušku... i da se... i da se... isti čas... po, po, poništiš i da se, i da te više nema... I da... Nikada...` Ali nećemo previše objašnjavati. Što manje objašnjavanja, što više pokazanog to je Karakašev književni recept. Eskimi, naprijed!" Damir Karakaš rođen je 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko je godina radio i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista, u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Još kao tinejdžer objavljuje karikature i crteže u brojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, a nagrađen je i s nekoliko uglednih nagrada za karikaturu. Objavio je knjigu putopisa "Bosanci su dobri ljudi" (1999), roman "Kombetari" (2000), zbirku priča "Kino Lika" (2001), roman "Kako sam ušao u Europu" (2004) zbirku priča "Eskimi" (2007), roman "Sjajno mjesto za nesreću" (2009), zbirku priča "Pukovnik Beethoven" (2012), roman "Blue Moon" (2014) te roman "Sjećanje šume" (2016). Po knjizi "Kino Lika" redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Dramu "Skoro nikad ne zaključavamo" u sklopu predstave Zagrebački pentagram, na scenu ZKM-a postavio redatelj Paolo Magelli (2009). Po romanu "Sjajno mjesto za nesreću", u režiji Dalibora Matanića, na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, postavljena je i istoimena drama ( 2010). Dramu "Snajper" na scenu ZKM-a postavila redateljica Franka Perković (2013.), a u Abidjanu, u Obali Bjelokosti redatelj Ivica Buljan (2013.) Živi u Zagrebu.