Figure zaboravljanja

“Što smo to zapravo doživjeli?” i “što se zapravo dogodilo?” – krucijalna su pitanja iz obzora očekivanja. Zapravo je subverzivna riječ koja poznavanje događaja i doživljaja uvodi u medij njihova spoznavanja. Riječ koja povezuje Figure zaboravljanja. Tim pitanjima očekivanje propituje doživljaj vlastitog doživljaja, smisao onoga što se u doživljaju doživjelo. Ono je i samo uvučeno u paradoks zaboravljanja koji je konstitutivan za očekivanje, obećanje, sjećanje i pamćenje. Uvodnim ogledom o promjenama odnosa vremena i prostora polemički se tematizira započinjanje razdoblja prevlasti prostora kao neosviještenog trajanja koje samo sebe obnavlja. Parametarsko računanje u granicama vremena prostora potiskuje i zaboravu prepušta baštinjene ideje i duhovnoznanstvene načine orijentiranja ljudi. A procesi učenja kapitalske i tehnološke suvremenosti prilagođavaju se dinamici neslućenih ubrzanja i promjena u granicama trajanja. Slike prošlosti i budućnosti postaju nečitljive. Sadržaj ove knjige stoga čine: 1. Drama dviju svijesti u momentu prekida zajedničke ili prividno zajedničke priče, kojoj drami pripada i izgon pojedinca iz Mi-grupe i njena diskursa. 2. U dijelu “Mi imamo istinu, oni ideologiju” prikazane su značajke vladavine ideologijskoga, pripitomljivanja i logike uništavanja ljudi u uvjetima prava da se kaže Mi i pretvaranja lica u Ne-lice. 3. “Mi, domoljubi” najopsežniji je dio knjige čije su nosive priče u toj priči: briga za naše i pacifikacije traume, zaboravljivost i emanacije duha domoljublja te njegove legitimacijske i ideologijske preobrazbe, uporabe i zlorabljenja. 4. U “Zovu predziđa i duhu palanke” riječ je o položaju predzidne svijesti – poglavito u značenju “biti između – ni tu ni tamo biti” i “radi sebe biti tu”. Arhivirana priča o predziđu (ne samo Hrvata) danas je oživljena na europskim prostorima. U njoj su možda mogućnosti granica između država Europe nacija u kojoj svatko svakom postaje predziđe i zaleđe. 5. Naposljetku, “… a nas je strah sve ubil” (Marulić) priča je splitskog začinjavca o podnošenju straha pred “Turčinom” te zgodama i nezgodama “kršćanskog puka” u labirintima svijesti opstanka, figurama prisilna hinjenja pred jačim te opisima govora i jezika strahovanja onda, ali i danas pred Drugim, među nama i drugim Tamo. Ivo Paić, politolog i filozof, istražuje suvremene probleme filozofije politike, teorije i prakse ideologije, razvija fenomenološku kritiku nacionalnih, kapitalskih i totalitarnih ideja te njihovih učinaka na oblikovanje životnih svjetova pojedinca i zajednice, odnose u njoj i između pojedinih zajednica u suvremenosti. Objavio je sedam knjiga, nekoliko studija u zbornicima i četrdesetak rasprava i članaka u domaćim i inozemnim časopisima. Vodio je više značajnih istraživačkih složenih projekata. U Proizvodnji ideologije (1984) istražuje isprepletenost ideja i životnog procesa ljudi te praksu ideologije kao onesposobljene svijesti koja u svome djelatnom okružju onesposobljuje druge svijesti. Ruža i križ (1991) istražuje ideologijsko usmrćivanje čovjeka i jezika U Slobodi i strahu (1997) izlaže hermeneutiku predziđa u svijesti hrvatskoga narodnog opstanka u prošlosti i kao njegovu poputninu u suvremenosti. U knjizi Imati Hrvatsku (2011) razvija niz kritičkih refleksija o tome što jest Hrvatska i o paradoksu obećanja kakva će ona biti, naročitim obzirom na napete odnose između nacionalne države kao ideje i zbilje očekivane kolektivne slobode i položaja građana u njoj.