Gigakapitalisti

Bogataša je bilo i uvijek će ih biti. Ali ako su oni iz prošlosti bili megakapitalisti, ovi današnji su gigakapitalisti. Za njih je pandemija koju mnogi nisu preživjeli bila božji dar. Jeff Bezos dodao je osamdesetak milijardi dolara svom već pozamašnom bogatstvu. Elon Musk ga je na trenutak prestigao kao najbogatijeg čovjeka na svijetu. Virtualna nacija od gotovo tri milijarde korisnika koju je osnovao Mark Zuckerberg, da je stvarna, bila bi najmnogoljudnija na svijetu. Bill Gates je… Bill Gates. Ali nije stvar samo u količini novca. Radi se o tome da ta količina daje pojedincima moć koja je nekad pripadala samo suverenim državama. Kako zaustaviti putanju ove šačice plutokrata prema novim vrstama monopola, gigakapitalista koji teže ne samo utjecaju na ono što kupujemo nego i na ono što mislimo, govorimo i jesmo? Odgovor: s pravednim porezima, boljim zakonima, s više prava za izrabljivane radnike i novom kolektivnom sviješću. “Za povezivanje svih mogućih tržišta u nadnaravni biznis-konglomerat imaju oko sokolovo, ali su slijepi poput mačića pred nečim što im je toliko očito i pred nosom: tko više ima, više mora dati. Točka.” Na ovim ću stranicama pokušati skicirati identikit apsolutnih prvaka tog novog soja ultrabogataša. Ne iz klasne zavisti – prilično sam zadovoljan novcem koji imam i ne vidim ništa loše u tome što postoje ljudi koji ga imaju mnogo više – nego zato što mi se čini da bogatstvo Billa Gatesa, Jeffa Bezosa, Elona Muska, Marka Zuckerberga i njima sličnih nije kompatibilno s demokracijom. U smislu da se te zastrašujuće količine novca neizbježno pretvaraju u jednako zastrašujuću moć. Pri čemu mislim i na moć interveniranja u donošenje zakona koji, primjerice, propisuju koliko tko poreza mora platiti (vrijedi napomenuti kako sva ta gospoda imaju najmanje dva zanimanja: svoj posao i i izbjegavanje poreza). Motiv koji se provlači kroz biografije svih njih, a koji je novost, jest da je riječ o privatnim osobama kojima je dopušteno ono što je nekad bilo dopušteno samo državama.