Grad i planine

»Riječ je o romanu koji, za razliku od nekih ranijih Eçinih romana (kao što su, primjerice, Zločin oca Amara ili Bratić Basílio) gotovo da i nema zapleta u pravom smislu riječi. Taj nedostatak zapleta nadoknađen je gotovo dramatskim opisom evolucije glavnog junaka (Jacinto) koji od gorljiva pobornika urbane civilizacije i Napretka (u pozitivističkom smislu) postaje svojevrsni zeleni fanatik i beletristički preteča suvremene (nimalo beletristički raspoložene) ekologije. Premda je roman moguće iščitavati i tumačiti na više načina i na više razina (sukob grada i sela, opreka između Civilizacije i ideala zlatne sredine, odnosno između bogatstva i siromaštva, Portugala i inozemstva itd.), neprijeporno je da njegovu središnju os čini dijalektika u izvornom značenju te riječi, dakle vještina iznalaženja istine otkrivanjem protuslovlja u protivnikovu sudu i pobijanjem tih protuslovlja. Za to `iznalaženje istine otkrivanjem protuslovlja` pobrinuo se glavni `sporedni` junak romana (koji ujedno, što je itekako znakovito, obavlja ulogu pripovjedača, a u stanovitoj mjeri i glasnogovornika Eçina!) – Zé Fernandes. Upravo zahvaljujući njegovu neprimjetnom, ali upornom i dugoročno učinkovitom `ispiranju mozga` (čega u svojoj dobroćudnosti ni sam nije svjestan) glavni junak spontano mijenja svjetonazor. Ova promjena svjetonazora može se dovesti u vezu i s Eçinim osobnim `skretanjem udesno` (skretanjem koje karakterizira gotovo cjelokupni Naraštaj 1870. u njegovu `poslijerevolucionarnom ` razdoblju), no bez obzira na tu eventualnu biografsku interpretaciju, činjenica je da se roman Grad i planine, više negoli ijedno drugo Queirósovo djelo, svojim `romantičarskim` ozračjem doista uklapa u `filozofiju neoromantizma ` koja je portugalskom `književnom desnicom` zagospodarila upravo u potkrajstoljetnom razdoblju i na koju, čini se, nije ostao imun ni sam Eça`« (Nikica Talan). Preveo Nikica Talan