Čini se kako kritika nije samo prevladavajući nego i jedini mogući tip mišljenja u studiju književnosti i, u najširem smislu, u suvremenoj humanistici. U „Granicama kritike“ Rita Felski se pita što je dovelo do toga da su gotovo sva utjecajna moderna tumačenja književnosti i kulture gotovo jednoglasno obilježena etosom nepovjerenja. Hermeneutika sumnje ovisi o pretpostavci da tekstovi redovito znače više nego što govore ili da su krivi za kakav „zločin“ koji treba pomno istražiti. Taj detektivski nerv, jednostrano izjednačen s progresivnošću, odvažnim podrivanjem uvriježenih istina i vrijednosti, Felski prepoznaje kao štimung u suvremenom kritičkom okruženju kojim se sve češće širi zadah predvidivog kritičarenja i slijepog slijeđenja metateoretičarskih dogmi. Težeći drukčijem čitanju, ona se nije zadovoljila tek demistifikacijom okoštalih kritičarskih pristupa i metoda. Umjesto toga ponudila je mogućnost za drukčiju politiku kritike u okviru postkritike. Biti postkritičan ne znači biti nekritičan, nego iznaći način za uspostavljanje novih veza i izgradnju produktivnih odnosa između književnih i kulturnih tekstova, čitatelja i društva. U tom je smislu ova studija jedan od najuzbudljivijih događaja na teorijskoj sceni posljednjih godina. Ona kritiku napokon rješava pritiska rigorozne skepse i otvara joj vrata za uspostavljanje neostvarenih saveza i neslućenih mogućnosti očuvanja, prenošenja i prevrednovanja naslijeđa, pa i naslijeđa same kritike.