Hegel

Filozofija bez sumnje ima svoju povijest obilježenu trenucima koji se ne mogu osporiti. Zanemariti Platona, Aristotela, Descartesa ili Kanta bilo bi ravno potpunom obezglavljivanju filozofije. Može li se isto reći i za Friedricha Hegela? Mnogi su istaknuli važnost određenih teza hegelovske dijalektike, poput njegove kritike onoga što naziva „općom nježnošću prema stvarima“ – ideje da je razlika moguća bez protivljenja onome od čega se razlikuje, da jednakost među različitim stvarima može biti polazna točka, a ne postignuće, i da se, ukratko, cijena proturječja može izbjeći. Ipak, vodeći mislioci tvrdili su da je hegelijanizam tek privremena epizoda proizvoljnosti i mračnjaštva u povijesti filozofskog mišljenja. U svakom slučaju, čak i najžešći kritičari uočavaju barem profilaktičku korist u čitanju Hegela: za njih je hegelijanizam poput ospica koje čovjek nužno mora preboljeti. Tako iza oštrih kritika Bertranda Russella ili Michela Foucaulta možda leži uvjerenje da sam tok filozofije vodi baš do karike Hegela te da je obračun s njim zapravo obračun filozofije sa samom sobom.