Hrvatska kajkavska duhovna proza XVII. i XVIII. stoljeća

Tekstove izabrao i predgovor napisao MIJO KORADE Ova hrestomatija donosi izbor iz asketskih, katehetsko-poučnih, liturgijskih i biblijskih djela te molitvenika najvažnijih proznih duhovnih pisaca (izuzev propovjednika i hagiografa) XVII. i XVIII. stoljeća: Josipa Bedekovića, Petra Berkea, Nikole Galovića, Jurja Habdelića, Baltazara Kocijančića, Nikole Krajačevića Sartoriusa, Ivana Krištolovca, Ivana Marekovića, Boltižara (Baltazara) Milovca, Jurja Muliha, Nikole Plantića, Jurja Ratkaja, Franje Sušnika, Štefana Škvorca i Ane Katarine Zrinski. Novost su u hrestomatiji upotpunjeni i ispravljeni biografski podaci (J. Ratkaja, N. Krajačevića, B. Milovca, F. Sušnika, N. Galovića, I. Marekovića, B. Kocijančića, N. Plantića), koji su izvedeni iz arhivske građe, a prikazana su i neka dotad nepoznata ili manje poznata djela. Sve je tekstove za ovo izdanje transkribirala sa starije kajkavske grafije Lahorka Plejić Poje. ¦ ¦ ¦ ¦ ¦ “[...] Kajkavska je duhovna proza zanimljiva i zbog širine i aktualnosti vezanih uz vrijeme njezina nastanka. Na prvome mjestu valja izdvojiti prosvjetiteljske tendencije, kojima se potiče na pismenost i ljubav prema dobroj knjizi, odgaja u ispravnom ponašanju i pomaže ljudima savjetom u raznim svakodnevnim potrebama. [...] Drugi vid aktualizacije, vezan [je] uz teme socijalne pravde i kritike društvenih nepravdi [...] Habdelić često vrlo oštro šiba srditost, lakomost, škrtost, pljačku i druge mane vladara, velike i male gospode, te se odlučno zauzima za pravedne odnose u društvu. Škvorc u Hasnovito z slatkem jednako upozorava gospodare i podložnike na poštenje i ispravno obavljanje dužnosti i na više mjesta kritizira nasilje mjesnih upravitelja. Mulih pak u svojim katehezama govori o društvenim odnosima, o ljubavi prema bližnjemu, koju su dužni ispunjavati svi društveni staleži, o dužnostima i grijesima poglavara. [...] Ispravno bi bilo ustvrditi da glavna kajkavska djela ne zaostaju za sličnima iz drugih europskih zemalja onoga doba po idejama, erudiciji i opsežnosti. A kada se usporede sa sličnim hrvatskim u štokavskom i čakavskom jeziku, djela jednog Habdelića, Štefana Zagrepca, Gašparotija i Muliha sigurno se mogu ubrojiti u ostvarenja najvišeg dometa. [...] Ukratko, različite vrste vjerskih djela koje se javljaju u zapadnokršćanskoj literaturi prisutne su i u kajkavskih proznih pisaca. No uz pripadnost tradiciji zapadnokršćanske vjerske literature kajkavski su pisci zanimljivi i po nekim specifičnim, domaćim obilježjima, a njihove su zasluge za hrvatsku kajkavsku književnost i domaći puk neizmjerne.”