Intergalaktički peljar

Teško da je u nas jezik kao samorazumljiv govor u kojemu području toliko nemoćan kao u pravnoj kulturi. Svijet i tekst naših pravica toliko su nesuglasni da dobrim profesorima pravne kulture kakav je Ivan Koprić sigurno nije lako zadržati ih u cjelini, tako da se barem u predodžbi ne raspadnu. No premda su pukotine zahvalna pribježišta za rezonanciju pojmovnog i slikovnog, za određivanje tona i boje na ljestvici između kaosa i harmonije, čini se kako su Koprićevi razlozi za plovidbu integralni, odnosno da promjena plavce u pogledu orijentacije po zvijezdama ne samo što ne mijenja kormilarov smjer nego ni onu nijansiranu granicu koja dobar tekst drži s bolje strane pročitanog svijeta. Kada svoju sliku svijeta sada povjerava pjesničkome subjektu, autor ostaje svoj prema tlocrtu sjećanja, a ne bijegu, promjena je u njega sadržana u jeziku, pa su ritmovi smireni, a opet novi na potreban način nesigurnog dna kojim se dijele prave pustolovine. Ovu lirsku prozu stoga s njezinim autorom dijelimo kao osobnu jer je sva u dobu koje je tek prividno konačno, kojemu se hoće promjene.