Irenina priča

Erri De Luca piše tintom koja ima gustoću oblaka, koristi boje koje ne postoje u prirodi, priča priče vezujući ih čvrstim vezama za jalovo tlo. U ovoj su knjizi elementi, osobito more, likovi koji se pokoravaju vremenu, sjećanju, povijesti i mitu, baš kao i Irene: djevojčica, sirota, koja živi na grčkom otoku i koju su spasili delfini. Koja može nenastanjivati nijedan od svjetova koje poznajemo i nastanjivati ih sve. De Luca može učiniti da uđemo u priče koje su kuće zamišljene bez vidljivog razloga. Kuće koje imaju vrata i prozore, ali ne tamo gdje bi trebali biti, koje imaju sobe, ali bez ravnih i glatkih zidova. Kuće koje ne štite i ne zaklanjaju, već te bacaju u svijet. Njegove knjige su arhaične, njegovim mislima odjekuju jezici koji govore drukčije, koji znaju vidjeti i preokrenute svjetove. Roberto Cotroneo, Il Messaggero De Luca čini da riječi zadobiju značenje koje im on daje, a ne bi ga mogle, ne bi trebale imati. Od ove Irenine priče u ustima na kraju ostaje okus smole poezije. Francesco Cervasco, Il Corriere della Sera