Ispravljanje vremena

Analogija između jezika i svijeta u temelju je Grbićeva mišljenja i imaginacije. Autor joj se utječe u različitim prigodama i s različitim nakanama, a u podlozi svih je ideja o svjetotvornosti jezika. […] Pritom u govornoj praksi nalazi intrigantne razloge da upućeno i lucidno poveže etimologiju, retoriku, mitologiju i književnost ne bi li objasnio (ili učinio bjelodanom) neku jezičnu pojavu. Grbićeva knjiga ide u red onih rijetkih izdanja koja uspješno premošćuju jaz između specijalističke rasprave i teksta koji je namijenjen zainteresiranim laicima. Među ključne vrline Grbićeve knjige uvrstio bih lakoću uvođenja ozbiljnih znanstvenih pitanja i zavodljivu eleganciju njegova pisanja. Te dvije odlike plijene čitateljevu pažnju i potiču ga da se uputi i u teme kojima se možda ne bi pozabavio. (iz recenzije Krešimira Bagića) U Grbićevom radu na jeziku riječ je o tkanju tekstualne strukture koja se, počevši od korijena riječi, širi u svim smjerovima i koja svojim ispreplitanjem obuhvaća sve stvari pod kapom nebeskom i ponad nje, ukazujući time na njihovu sveopću povezanost. Leksičko pletivo što prožima cio svijet ukazuje ujedno i na tantrički nauk po kome ista narav prebiva u svim pojavama, u svim stvarima, u svemu što jest. Naime, riječ jest u stvarima […] i upravo na tu činjenicu Grbić nastoji ukazati svojim jezičnim igrama: “Imena jesu stvari, a stvari jesu imena.” Stvaralačka gesta kojom je Grbić zaokupljen jest dakle ludička po svojoj naravi. To jest igra, ali to nije nadrealistička igra, niti je to jezična igra svakodnevnoga komunikacijskog ophođenja. To je nadasve sveta igra – lila. Djela takvih kvaliteta, pri tome još i sabranih u jednom cjelovitom svesku, jedva da je moguće pronaći u našoj sredini, pa i znatno šire. Riječju, radi se o prvorazrednom uratku koji – po mišljenju ovoga recenzenta – nema pandana u domaćoj esejistici. (iz recenzije Jagora Bučana)