Jednom sam za sigurnom nekom travom potrčala

Roman austrijske spisateljice Caroline Schutti posvećen je bakama, odnosno ženama općenito: tu činjenicu doznajemo odmah na početku ovoga lijepog djela koji nas uvodi u svijet glavne junakinje – arhaični svijet u kojem nema mjesta za ljubav, radost ili bezbrižnu nevinost. Nakon majčine smrti, Maja odlazi živjeti sa strinom koja joj daje krov nad glavom, ali joj ne otkriva ništa o njezinoj prošlosti. Zajedno u siromaštvu žive u bezimenom selu u udaljenoj regiji. Svaki Majin pokušaj da se prisjeti prošlosti ne vodi nikamo. Marek, stariji čovjek koji govori čudnim, njoj nepoznatim jezikom, živi potpuno sam u udaljenoj kući i jedina je osoba uz koju se Maja osjeća prihvaćenom i voljenom. Kako odrasta, ona u društvu svoje najbolje prijateljice Fini pokušava pobjećiu svijet mašte, nadajući se boljem životu... U jasnom i poetičnom stilu, Schutti opisuje položaj osobe koja je izgnana i to čini na sasvim nepolitički, a ujedno pronicljiv način. Roman Jednom sam zasigurno mekom travom potrčala govori o potrazi za identitetom i sjećanju na djetinjstvo. Iako na kraju shvaćamo da je pripovjedačica podrijetlom iz Bjelorusije, i unatoč referiranju priče na prošlost i zaboravljane korijene, tema romana zapravo je suvremena te se može primijeniti na bilo koje područje svijeta. Autorica je za ovu knjigu dobila izvrsne kritike, kao i Nagradu Europske unije za književnost 2015. godine. „Jezik i u njemu zasnovana domovina, kao i posljedice djetinjeg gubitka jezika, velike su teme ovoga djela koje u svojoj opreznoj, reduciranoj prozi ostavlja puno mjesta za maštu čitatelja i još dugo povratno djeluje na nju.“ Barbara Neuwirth, Die Presse / Spectrum „Zahtjevna austrijska književnost. Vrijedi preporučiti!“ Cornelia Gstöttinger, Bibliotheksnachrichten „Izgubljen materinski jezik jezgra je ovoga romana oko koje se obavijaju zgusnute slike, kao i kompleksno, a istodobno i jednostavno komponirane scene. Sadržaj i forma nose jedno drugo i međusobno se isprepleću. Likovi se razvijaju iz dojmljivih slika. (…) Svojevrsna ‘Tišina sjećanja’, očuvana u svakom pojedincu i nastanjena na granici svjesnoga i nesvjesnoga, naposljetku probija put u slobodu imaginacije. Ono što se književno može obuhvatiti proizlazi iz fragmenata sjećanja koji se mogu zahvatiti osjetilima...“ Anna Rottensteiner, Die Furche