Kad je ljuta vjeverica ne sluša

Jedna je vjeverica skakutala po starome drvetu. Hop, hop, s grane na granu. Njezini su je šumski prijatelji stalno upozoravali da ne skače po tome drvetu i da bude oprezna. Vjevericu je jako naljutilo to što joj svi govore što ne smije raditi ili što treba raditi. Zato je odlučila ne slušati nikoga i raditi po svome. No kad je skočila na jednu suhu granu, dogodila se strašna nezgoda. Grana je pukla i jedno se gnijezdo srušilo i palo na zemlju! Sada su prijatelji bili ljuti na vjevericu, a ona je osjaćala strašnu krivnju. Sva sreća da je u istoj šumi živjela i pametna sova, koja joj je pomogla popraviti situaciju i koja joj je objasnila zašto ponekad drugi od nas traže da se smirimo i budemo dobri. Osjećaj ljutnje kod djece Ljutnja, uz strah i tugu, pripada skupini osnovnih osjećaja kod male djece. Ona je vrlo snažna emocija koja pokreće tijelo i izaziva fiziološke rekacije. Mala djeca ne znaju često kako se snositi s tim osjećajem koji ih preplavljuje, pa trebaju pomoć odraslih da nauče na prihvatljiv način iskazati svoju ljutnju. Naime, svako neželjeno ponašanje kod djeteta, uzrok ima u nekoj emociji. Stoga je veliki izazov za roditelja, u odgoju djece prepoznati događaje i okolnosti koje su u djetetu uzrokovali ljutnju, a potom i loše ponašanje. Izražavanje ljutnje kroz otpor na postavljene granice Vjeverica u slikovnici svoju ljutnju izražava ignoriranjem i kršenjem postavljenih granica, odnosno neposluhom. Naime, djeca svakodnevno čuju jako velik broj uputa i zabrana i nije neobično da se izgube u velikoj količini pravila. Stoga više ne znaju što je jako važno i čega se trebaju pridržavati, a što im je rečeno tek „usput”. Što su djeca manja, to im je teže zapamtiti i pridržavati se svih uputa i zahtjeva koje dobivaju iz okoline. Zato ne čudi da ih stalne opomene ljute što iskazuju tako da ne slušaju roditelje.