Kako biti tužan

Što nas tuga može naučiti o sreći i kako nam može pomoći da budemo sretniji Svaki je gubitak bolan i neizbježno ga prati tuga. Tuga je prirodan odgovor na emocionalnu bol, osjećaj gubitka, bespomoćnosti, beznadnosti ili razočaranja. Tuga je normalna i događa se svima. Međutim, mnogi od nas toliko su naučili potiskivati „neugodne osjećaje“ da nam je to postao uvjetovani refleks, zbog čega više nismo u stanju ni prepoznati ih, a kamoli ih sebi priznati ili dopustiti si da ih osjećamo i „obradimo“. Štoviše, mnogi su toliko opsjednuti potragom za srećom da se gotovo iracionalno boje tuge. No, tugu nikako ne možemo izbjeći. Jedino možemo naučiti bolje se nositi s njome. Tuga je poruka. Ali ako je ne slušamo, veća je vjerojatnost da će prerasti u nešto ozbiljnije. Štoviše, znanstvena istraživanja potvrđuju da potiskivanje neugodnih ili tužnih misli samo pogoršava stanje i nerijetko vodi u depresiju. Stoga je krajnji trenutak da počnemo otvoreno razgovarati o tuzi. Sada bismo svi, i to možda više nego ikada prije, trebali naučiti kako se ispravno nositi s tugom. „Tuga ima svoju svrhu. Ona nas može upozoriti da nešto nije u redu – ako joj dopustimo. Tuga je prolazna emocija koju svi povremeno osjećamo kad smo povrijeđeni ili kad nešto u našem životu nije kako treba. Ona je poruka. Ovisimo jedni o drugima kako bismo preživjeli kao vrsta, a tuga je emocija koja nas na to podsjeća – jer najčešći načini izbjegavanja tuge zapravo su načini izbjegavanja osjećaja. Poput izbjegavanja zbližavanja s drugom osobom zbog straha da ne budemo povrijeđeni. Ili izbjegavanja smislenih i dostižnih ciljeva zbog straha od neuspjeha. Ili padanja u ovisnosti kako bismo uklonili bol, otupili osjetila i tako se ‘zaštitili’. Ili pak stalne preokupacije poslom i opsesivnog provođenja vremena na društvenim mrežama, samo kako ne bismo mislili na neugodne osjećaje... Izbjegavanjem tuge ograničavamo si život i uskraćujemo si priliku za ostvarenje svoga punog potencijala, izlažući se opasnosti da se normalna tuga koju osjećamo pretvori u nešto mnogo ozbiljnije…“