Kalendar sna

Kalendar sna Marije Lamot jedinstven je pjesnički amalgam tvarnosti i snovitosti, pamćenja i imaginacije, tišine i glasnosti. Vanjski i unutarnji krajolici dobivaju jednak poetički tretman – sudjeluju u kreiranju suptilne, a opet tako izoštrene slike svijeta koja počiva na nekoj oporoj, čudesnoj magiji onoga što izmiče. Mjesta nestalnosti provodne su, pulsirajuće jezgre zbirke koje ispisuju poroznu geografiju graničnosti: sjećanje na djetinjstvo, bolest, razdvojenosti, devalvirani prostori, životne prakse i odnosi. U takvoj kartografiji svijeta i njegovoj vremenitosti koju je nemoguće ukinuti, bol i sjeta egzistiraju kao konstante, ali im se, dovoljno dosljedno i nepredvidljivo, pridružuju i njihovi uporni opozicijski parnjaci – trenuci jasnih i svježih uvida, radost malih stvari, vedrina u skrivenim kutovima svakodnevice. U četiri ciklusa – Večernje fotografije, Kalendar sna, Snijeg na krovu tišine, Nasljeđe – pjesnikinja nas vodi u intimne prostore “tihe budnosti”, otvarajući različite kapsule vlastita mikrosvijeta, povezane distorzijama u vremenu i prostoru, razdvojenošću od onih i onoga što je blisko, prividima u tehnološki posredovanoj stvarnosti, teretima, ali i blagotvornostima nasljeđa. Svijest o permanentnoj mogućnosti smrti i smrti kao trajnoj ontološkoj pozadini svjetonazorski je poligon poezije Marije Lamot. Poezija je to koja, otkrivajući larve smrti posvuda (“Ni slutila nisam da larva smrti / raste na zidu sobe”), izoštrenom osjetilnošću pruža uvid upravo u one potisnute posudice svjetla koje se propadanju odupiru: ragzovoru sa psom, ljudima u selu blizu rijeke, dječaku s čudesnim rogom, suživotu s minulim bićima, uspavljivanju šume, ručnicima snijega, pretincima pamćenja, lomnim uzvisinama dana. “Otkad se zemlja smanjila, zatrpana / bespotrebnim stvarima, / izgubljeni ljudi traže davne krajolike”, kaže pjesnički glas u Kalendaru sna istodobno doprinoseći i sam, lopatama i grabljama jezika, razgrtanju malih prostora za njezino novo disanje. Andrijana Kos Lajtman