Lirka

Šest godina nakon Zenzancija (2013.), knjige, kako joj naslov upućuje, oslonjene na više-manje vrckavo poigravanje prividnom jednostavnošću i poezijom oka proizašlom iz istočnjačkih čitanja pjesničkih i filozofskih tradicija i njihove simbioze sa širokom plejadom zapadnog nasljeđa, i dvije godine nakon knjige Hipernovalis (2015.) , Miroslav Kirin javlja se novim naslovom kojim se možda više nadovezuje na jednostavnost i strogost Zenzancija nego na radikalnog Hipernovalisa, koji je je svojom razbarušenom hibridnošću pjesničkih i ne-pjesničkih oblika određena poetička pitanja zaoštrio do krajnjih granica. Novi rukopis Lirka baštini upravo tu oslobođenu ludičnost, sklonost apsurdnim situacijama i neočekivanim jezičnim rješenjima. Samim naslovom sugerira se tradicionalistički pristup poeziji, ali je on bespovratno načet, kompromitiran te iznevjeren, čemu svjedoči tradicija ludističkog pisanja počev od Bore Pavlovića, Ivana Slamniga do Josipa Severa, na koje se autor manje-više otvoreno referira vodeći dijalog s njima. Usto, sam naslov Lirka krnja je riječ iz koje je ispalo jedno slovo i svojim novim oblikom zbunjuje čitaoca. Autor se nadovezuje i na neka svoja poetička rješenja iz prethodnih zbirki, osobito Zenzancija, ali vrlo jasno osmišljava i pročišćava nov, gdjekad vrlo duhovit način pisanja a osobitu pozornost posvećuje individualnoj pjesmi kao samodostatnoj cjelini, a ne da bude tek podređeni dio visokog koncepta.