Ljudi

Tekst je pisan kao beskrajna rep poema. Bujica riječi, jednostavnih i čitljivih, koja vas nosi kuda ona želi, ali vam dopušta da na vrhovima njenih talasa odete dalje, gdje god to poželite. Knjiga je to koja vas katapultira u vrijeme i prostor kako ih skicira Senka Marić, u njen unutrašnji topos poznat pod nazivom anima. Svako malo iz te plime riječi, tsunamija, iskoči kao albino delfin neka rečenica nad kojom ćete stati, zaustaviti poemu, zaustaviti vlastite misli i zagledati se u jednostavnu rečenicu od koje će vam se biti teško odvojiti. Kada je dobro iščitate, isprevrćete kao grumen zlata na dlanu, onda nastavljate nošeni plimnim valom. Tekst je pisan groznicom života na čuvenoj književnoj rezidenciji i programu za pisanje u sjevernoameričkoj Iowi, i to kao pismo sinu, koji je taj idealni čitatelj. U knjizi je prisutan i Mostar, grad Senke Marić, iz kojeg ona i odlučuje napisati dnevnik po sjećanju. Kratke rečenice u sebi imaju draž oštrine, oporosti, nježnosti, uspona i padova koje nam život stalno režira. Ljudi bi se mogli čitati i kao bilješke iz budućnosti, naknadni dnevnik u odnosu na njen prvi roman Kintsugi tijela, ali oni su samostalna knjiga. Herbarijum svakodnevnih dešavanja, i strašnih trenutaka, izgrađen od riječi.