Luzitanci

Prepjevao i bilješke sastavio Mirko Tomasović Portugalska literatura XVI. stoljeća vjerno prati političko-nacionalnu parabolu, a skupa s tim na nju djeluje kao zaseban konstituens fenomen velikih oplovljavanja, također pomorskih otkrića, kolonijalnih zauzimanja. Usporedice s tim istražuje se i opjevava cjelokupna prošlost Luzitanaca, stvara dojam o nekoj njihovoj iznimnosti i neprispodobivosti s drugim narodima. Camoes je najbolji reprezentant XVI. stoljeća i zacijelo njegova središnja ličnost. Stvaranje mita o tom stoljeću zapravo je neraskidivo vezano s njim, a teško bi se moglo naći primjera da jedno djelo za neki narod ima toliko ne samo književno nego i narodonosno značenje koliko Luzijada ima za Portugalce. Os Lusíadas životno je Camoesovo književno djelo i na stanovit način sinonim portugalske poezije, njezina Božanstvena komedija, pisac mu "portugalski Dante". Taj spjev (1102 oktave, točno 8816 stihova), najopćenitije govoreći, spoj je auktorove humanističke kulture, izdanak vergilijansko-kršćanske epike, životnih iskustava i povijesne faktografije, po čemu se od te epike radikalno razlikuje, te poglavito narodonosnih ideala stoljeća tzv. "Quinhentisma" (prema qinhentos - XVI. stoljeće). Ujedinjuje ne samo sve odrednice Camoesova stvarateljstva nego je i zrcalo svekolikih gibanja u onodobnoj portugalskoj literaturi. Oslanjajući se na povjesnike i ljetopisce, Camoes niže slike i zgode iz prošlosti svojeg naroda, inzistirajući na njegovoj vojnoj moći i nesprimjernoj odvažnosti, slaveći njegova otkrića "prekomorskih" zemalja. Pjesnik ne skriva ni takme stranice nacionalne povijesti, krvave građanske ratove u srednjovjekovlju, izdaju pojedinih portugalskih zapovjednika primjerice. Mirko Tomasović Luís Vaz de Camoes (1524-1580), najveći pisac portugalskog jezika, pripada "zlatnom stoljeću" portugalske književnosti, zapravo na stanovit način sintetizita i simbolizira to razdoblje, u kojem je njegova zemlja, s jedne strane, doživjela vrhunac ekspanzije, političke moći i kulturnog procvata, a s druge strane, gubitak nezavisnosti i španjolsku okupaciju., koja će trajati punih šezdeset godina (1580-1640) i koja je označila početak destrukcije Luzitanskog imperija i opće nacionalne dekadanse. On je, dakle, bio, što bi se reklo, svjedok uspona Portugala, temeljenog na smionim plovidbama i pomorskim osvajanjima što su počela zauzećem Ceute (1425), nastavila se, među ostalim, otkrivanjem i podvrgavanjem Indije i Brazila, da bi Ivan III. (1521-1557) "vladao kolonijalnim carstvom što se protezalo od Gibraltara do Melake". Istodobno je bio svjedok duboke krize, koja se već jasno natirala i koje je njegova naraštaj bio svjestan.