Maksimir i Mirogoj

Ima li života poslije smrti, pitanje je staro koliko i čovječanstvo samo, ako se složimo da smo kao ljudska bića dovršeni upravo promišljanjem smisla svoga bića. Naravno da ima. Ima života poslije smrti, to smo se odavno složili, pa čovjeku ostaje tek birati hoće li u džennet ili u književnost, u pamćenje Sinana Gudževića. A rajska je ledina tamo ono tajno dječje igralište na kojemu su sandžački filhos zabijali svoje prve golove, njihov locus amoenus zvan Gudžalište, od kojega je Sinanovo pleme baštinilo ime, na planini Goliji, od koje je pak – pomalo se i sam bavim klasičnom filhologijom – naziv baštinila nogometna svečanost golijada. Niti je, naime, života mnogo više nego na sandžačkim i brazilskim gudžalištima, niti je njegova smisla mnogo više nego u pamćenju Sinanovu. Tamo gdje ga i ima, Sinan će taj višak tražiti i naći, taman se sakrio na najvišoj polici aleksandrijskog Museiona, ili u prašnjavom sjećanju neke od džennetskih udovica. I učinit će čitatelju da bi radije preživio u Sinanovoj priči no u vlastitoj vječnoj slavi. Kratka je ta slava, znamo mi bolje i od koga, varljiva i pokvarljiva, a svakako netočnija i nepouzdanija od Sinanove Enciklopedije živih. Ima Maksimira poslije Mirogoja, naravno da ima, mora ga biti. I poslije Maracanaça bit će Maracane, tajnoga garinčališta za dječje golijade.