Makutu

Što bi zajedničkoga mogli imati mrtav oxfordski profesor kojem je zadnja želja bila da mu pepeo bude rasut na Kreti, smrt novozelandskog maorskog vojnika u Drugom svjetskom ratu, životna priča jedne hrvatske novinarke u Domovinskom ratu i potraga za izgubljenom ljubavlju engleskog profesora filozofije? U romanu Makutu C. K. Stead je objedinio različite zemljopisne širine i neobične sudbine, a dijelom je to i priča o potomcima hrvatskih iseljenika na Novom Zelandu i nedavnim ratnim zbivanjima u Hrvatskoj. Leit motiv romana čuvena je Wittgensteinova rečenica “O čemu se ne može govoriti, o tome valja šutjeti.” Ta je rečenica u stanovitom smislu odredila sudbine junaka u romanu: svatko je imao neku tajnu o kojoj nije mogao govoriti. Naposljetku je ipak jedna smrt razotkrila neke tajne i zagonetka sudbine bila je riješena. Tajna oko koje se plete priča jest događaj iz života Donovana O`Dwyera, Novozelanđanina koji je živio u Oxfordu, a tijekom Drugog svjetskog rata bio je zapovjednik voda maorskih vojnika u bitci za Kretu. U borbi za zračnu luku pod nerazjašnjenim je okolnostima umro Joe Panapa. Po povratku na Novi Zeland Maorkinja, teta Joa Panape, bacila je, makutu, maorsku kletvu na Donovana i to je odredilo njegov život.