Mala zemlja za velike reforme

"Zašto ova knjiga? Nakon petnaest godina života, najboljih i najproduktivnijih godina koje sam dao obrazovnom sustavu, nakon iskustva i svega proživljenog, pozitivnog i onog manje pozitivnog, smatrao sam svojom obavezom vlastita promišljanja i ideje o hrvatskoj prosvjeti zapisati i podijeliti s čitateljima. Možda kako bi meni bilo lakše kad opišem proživljeno, možda kako bi nekome od vas bilo lakše kad bude čitao i vidio da nije sam, da smo svi zajedno u školstvu žrtve jednog disfunkcionalnog i pomaknutog nečega, što bi samo najveći optimisti mogli nazvati sustavom. Knjiga, moje prijeko potrebno očitovanje, nastala je, zapravo, sasvim slučajno. Nije to nimalo neobično, budući da govori o sustavu koji prije djeluje kao slučaj nego kao ozbiljan i ozbiljno vođen sustav jedne ozbiljne države – onom obrazovnom. Još se sjećam kišne noći prije jedanaest godina kad sam napisao prvi tekst motiviran nekom blistavom izvedbom većinskih obrazovnih sindikata i poslao ga rukom pisanog poštom u redakciju Školskih novina. Budući da je, kako kažu, pero moćnije od mača, uslijedio je drugi, pa treći, i tako sve do posljednjeg, jer mi je, u nedostatku mača, pero ostalo jedino sredstvo u borbi protiv birokracije, mediokracije, idiokracije, protiv materijalne i duševne obamrlosti koja je ostala trajna karakteristika i konstanta hrvatske prosvjete svih ovih godina; budući da glavnu riječ vode ljudi koji bi trebali biti tiši od minute šutnje, inspiracije mi nije nedostajalo. Nastala je tako serija tekstova objavljenih što u Školskim novinama, što u Glasilu sindikata Preporod, na Kontraportalu, pa sve do redovitih kolumni na stranicama nastavničkih grupa, prvo „Nastavnici.ORG”, a potom „45 minuta”. U svakoj od njih nastojao sam analizirati ono što je obilježilo hrvatski obrazovni sustav u minulom desetljeću, od poteza resornog ministarstva, zakonskih izmjena, pregovora sindikata s Vladom, reformi kojima smo svjedočili, pa sve do zbivanja u školi u kojoj radim, i upravo je ovo zadnje pobudilo najveći interes čitatelja; očito su se mnogi poistovjetili i prepoznali svoju radnu svakodnevicu u pomaknutim zbivanjima koja sam opisao, a kojima sam svjedočio iz prve ruke. Nije tu riječ o izoliranim pojavama u jednoj mikrosredini; pojave kakve su u kulturnom svijetu raritet ili ih uopće nema svakodnevica su velikog broja škola diljem Hrvatske. Hrvatsko školstvo planski je, kroz institucije sustava, dovedeno do ruba, gurnuto preko ruba i uzemljeno. Problematici sam pristupao ponekad studiozno i analitički, ponekad sarkastično, a vrlo često uz propisnu dozu zafrkancije i ironije, jer humor je valjda jedino oružje koje nam preostaje u olovnoj svakodnevici mnogih hrvatskih zbornica.